JESENJI DUHOVI
Nekoliko godina prije najezde skakavaca i pojave crne rupe u Ognjenovoj glavi, Domagoj odluči da živi sa svojom lutkom na napuhavanje. Odluči da živi s njom do kraja života. Vremena su, zaista, čudna i čovjeku preostaju samo ti krajnje vulgarni i nesigurni koraci.
Domagoj je bio zadovoljan čovjek.
Lutku je nazvao Anastazija i svake noći je, u dugim i zanosnim zagrljajima, utoljavao žeđ za kratkim i ugodnim orgazmima. „Draga, kako si?”, uvijek bi pitao nakon. I naravno, brzo bi zaspao.
Anastaziju je neizmjerno volio. Kupovao joj je poklone, omiljene čokoladice, crvene ruže - kada se napije ili po sajmovima gleda druge lutke na napuhavanje, trudio se da bude što bolji ljubavnik i onda kada to nije htio ili nije mogao. Samo je postojala jedna stvar koju nije htio i nije mogao uraditi. Anastazija je bila osuđena da ostane vječna nepoznanica za njegove roditelje.
Kada bi se najavljivali da dolaze u posjet svome sinu jedincu, Domagoj je, uz veliko izvinjenje, spremao svoju voljenu u kofer. Brzo bi uklanjao svaki sitni trag iz stana, pažljivo ga pospremao, brisao i brinuo da majka ne otkrije nešto što bi ga ocrnilo za sva vremena.
Dugo, dugo bi mu pričala o tome kako je krajnje vrijeme da se oženi, ali da bude pažljiv u izboru žene. Objašnjavala mu je kako treba da izgleda skladan brak. „Svako zna svoje mjesto u kući. Misliš li da se ljudi vjenčavaju iz neke ljubavi? Dragi moj sine, to je samo za naivne. Ti to nisi, ja se nadam. Evo, ja i tvoj otac. Ljubav dođe vremenom, samo ako se ljudi uzajamno poštivaju. Bilo je teških dana, ali sve se to zaboravlja. Mi smo živjeli za tebe i tvoju sreću. To nikada ne zaboravi. Zato nas ne razočaraj. Nađi neku poštenu, biće i nama lakše”, završavala bi Domagojeva majka.
Bez obzira na jednomjesečne posjete, Domagoj je bio zadovoljan čovjek.
Upravo najljepši period za njegovu ljubavnicu i njega javljao se poslije odlaska roditelja. Domagoj je vadio svoju ljubavnicu iz kofera, pažljivo je prostirući na pod. Duboko bi udahnuo i počeo napuhavati. Kakva je to predigra bila! Predigra o kojoj su sanjale sve lutke na napuhavanje. Kada bi je napuhao, bez milovanja ju je uzimao i stenjući završavao.
Jednog jutra, maglovitog i tmurnog, Domagoj se probudio sa jasnom spoznajom da svoju voljenu treba predstaviti roditeljima i da je došlo vrijeme da mu rodi sina - kojem će dati ime i kojeg će voljeti. Ustao je sa kreveta, poljubio dragu i napravio jaku Cedevitu. Spremio je ono malo stvari koje ima u kofer - zajedno sa lutkom - i odlučio da se ne javlja roditeljima prije polaska. To će biti iznenađenje za njih, pomislio je Domagoj. Popio je Cedevitu, u žurbi navukao odijelo i okrenuo se u sobi gledajući da nešto nije zaboravio. U predsoblju je stao pred ogledalo i rekao: “To je to!”
Domagojevi roditelji su živjeli u malom mjestu blizu granice. Grad u kojem je živio Domagoj bio je udaljen sedam dana jahanja na dobro opremljenom magarcu – ako se išlo preko brda ili sedam sati autobusom, ako se išlo okolo. Domagoj je uvijek išao okolo, iako je njegov prijatelj u svome posjedu imao neke od najboljih magaraca u gradu. Prijatelj mu je često zamjerao što ne koristi njegove magarce. Domagoj mu je govorio da su spori i neudobni. Prijatelj mu je govorio da će on, prije ili kasnije, početi koristiti magarce. Domagoj je dobro znao da magarci užasno truckaju i jednom je, čak, i pao sa magarca. Prijatelj ga je pitao je li to bio njegov magarac. Domagoj mu je odgovorio da to nije bio njegov magarac, ali je svejedno bio magarac i on je s njega pao. Prijatelj ga je okrivio da njegove magarce poredi sa nekim magarcem koji uopće nije bio dresiran za prevoz ljudi, već za prevoz robe, a njegovi magarci - kako je Domagoj dobro znao - prevoze samo ljude i imaju dugogodišnje iskustvo. Za razliku od Domagoja, njegovi roditelji su uvijek koristili magarce. Nisu mogli ni pomisliti da koriste autobus ili nešto slično. “Preko brda može se samo magarcem i nema tu šta da se diskutuje”, diskutovao je Domagojev otac. Znao je sinu prebaciti što ne koristi magarca kada dolazi njima u posjetu.
„Čime si doputovao?”, upitao je Domagojev otac spazivši sina na vratima.
Domagoj je samo slegnuo ramenima i poljubio majku koja je zaplakala kada ga je vidjela. Majka se, poslije nekoliko uobičajnih pitanja, odgegala u kuhinju da spremi nešto što će pojesti.
“Znači, opet si doputovao autobusom”, rekao je otac.
“Oče, došao sam da vam saopštim nešto jako važno”, rekao je Domagoj.
Otac ga je pažljivo gledao. Cuclao je duhan i kadgod pljuckao u stranu.
“Oče, imam namjeru da se ženim”, rekao je Domagoj.
Otac se pridigao iz poluležećeg položaja, bijelim ubrusom obrisao nos i ustao. Otišao je u drugu sobu iz koje je donio flašu. Flašu je spustio na stol i ponovno sjeo.
“Ženo, donesi čašu”, viknuo je otac.
Domagojeva majka je, poslije dvadesetak sekundi, ušla u sobu sa čašom u ruci. Prišla je stolu i spustila je čašu pored flaše. Stajala je pokraj stola povremeno gledajući svoje muškarce.
“Majko, i ti si sada ovdje. Imam namjeru da se ženim”, rekao je Domagoj.
Domagojeva majka poče plakati. Domagojev otac je ispljunuo duhan i otpio gutljaj iz čaše. Rekao je ženi da prestane plakati. Domagojeva majka je prestala plakati. Okrenula se prema sinu i upetljala je prste kao da hoće moliti.
“Ja nju volim i nema načina da me zaustavite. Sada ćete nalaziti svekolike razloge da me odgovorite, da me spriječite. Nemojte ni pokušavati. To je moja odluka. Uz to, želim djete. Bit će to sin”, rekao je Domagoj.
Domagojeva majka je opet zaplakala. Otvorila je flašu. Domagojev otac je iz kesice izvadio novi komad duhana i zabio ga u usta. Gledao je sina i cuclao duhan. U sljedećem trenutku, strahovito se zakašljao.
“Ona je ovdje. Ako želite, možete je upoznati”, nadjačavao je Domagoj kašalj svoga oca.
Domagojeva majka se osvrtala po sobi. Ustala je i obišla sve prostorije u kući. Vratila se na mjesto gdje je sjedila i pogledala čovjeka koji se gušio u kašlju. Domagojev otac je počeo skidati odjeću sa sebe i mlatarao je rukama pokušavajući nešto objasniti svojoj ženi. U licu je bio crven.
“Želite li je upoznati?”, upitao je Domagoj.
Otac je puzajući napustio prostoriju. Sada se kašalj čuo u daljini i bio je dobra zvučna pozadina. Domagojeva majka je kazala sljedeću rečenicu:
“Sine, ja tebe neizmjerno volim. Ako je ta žena dobra tebi, dobra je i meni. Ti znaš kakav ti je otac. Ja to najbolje znam. Nemoj prema njoj nikada biti takav. Sljedeći put dođi s njom.”
“Majko, ona je ovdje”, ushićeno reče Domagoj.
Kašalj se nije čuo. Otac se nije vraćao. Domagojeva majka je izašla iz prostorije.
Iz kofera izvadi svoju voljenu i strasno je poljubi.
U prostoriju je ušao otac kojeg je ispod ruke vodila majka. Sjeli su na svoja mjesta i Domagojev otac je teško disao. Nije kašljao.
“Oče, ona je ovdje”, reče Domagoj.
“Da je nisi možda sakrio u taj kofer?”, zajedljivo upita otac.
Domagoj pomisli da oni već znaju. Kako, otkuda? - nije mogao dokučiti. To ga uplaši.
“Kako znate da je u koferu?”, upita Domagoj.
“Ko je u koferu?”, upita majka.
“Ko je u koferu?”, upita otac.
