PEREM STAN
Anna je otputovala iz Sarajeva početkom srpnja. Na stolu sam zatekao kenjažu od poruke – nepokretne crte svjetlosti koje me gušiše u vreloj prostoriji.
Bilo je vedro i užasno tiho. Soba je ličila na deformiranu kocku. Sva geometrijska tijela su se mogla složiti i tvoriti oblik velike zapremine. Narkotici me zbunjivaše. Tisuću ruku se poigravalo sa mnom i to kruženje je mirisalo na Anny.
Danima nisam izlazio. Živio sam od jednog obroka dnevno koji mi je donosila Isabela, najbolja Annina prijateljica, uvijek iznova postavljajući pitanja. Zahvaljivao sam na obroku i pokušavao biti uljudan i dobronamjeran. Isabela se brinula o meni, ne skrivajući žaljenje i određenu dozu gadljivosti. Susret bi kratko trajao. Nakon toga, satima sam plakao, ležao na krevetu ili sjedio sklupčan.
Mučnina je svakim danom bivala jača i nije bilo načina da ju spriječim.
Sredinom srpnja, Isabela je prestala dolaziti. Jednostavno je shvatila da mi ne može pomoći.
U sudoperu je ostao sud u kojem je donijela posljednju večeru. Tu je bio i tanjir, nekoliko čaša, kašika i manji komad kruha. Kao da me je nešto bocnulo, mahnito sam skočio i počeo prati suđe. Iz ruku mi je sve ispadalo. Stavio sam ogromnu količinu deterdženta, prskao vodom naokolo, osjetio kretanje fetusa u sebi, golicanje koje je prolazilo cijelim tijelom. Nakon suđa, prešao sam na pločice i kuhinjske elemente. Voda se cijedila po podu, sve je bilo mokro. Kante vode sam istresao na zidove, trljao tapete, počinjao se istinski tresti. Stan je izgledao kao poslije velikog pljuska; naokolo su bile lokve vode.
Ispružio sam se (konačno zadovoljan) na pod. Čuo sam susjede i njihove sterilne žene kako galame i svađaju se.
Sve slavine su i dalje bile otvorene, napravio sam fontanu u stanu. Nedostajale su mi prikladne mermerne figurice i vodene prskalice da stvorim pravi ugođaj.
"Zovite vatrogasce", čulo se sa svih strana.
Nisam se pomjerio. Uživao sam u blagodeti koju sam priredio. Čovjek sa sjekirom u ruci otrčao je do kupatila, dok je drugi trčao prema kuhinji. Zavrnuše slavine. U trenutku nastade muk. Enrico Rava se nije čuo. Po stanu su hodali ljudi, preskakali me, skupljali vodu i tiho razgovarali. Nisu željeli da ih čujem.
Isabela je kleknula u vodu pokraj moje glave. Sklopio sam oči i zamišljao da ustajem, dotičem je i govorim joj da je volim.
"Perem stan", rekoh Isabeli.
