LUCIJA
1
„Ja govorim i pišem istinu”, izjavljuje mlada pjesnikinja Lucija, a povod je Lucifer. Imam dio njezininih tekstova na desktopu u pdf formatu. Unutra su čak i fotografije; lijepo napuderisano lice i nos, ruke slične mojim, vrat koji čovjek poželi nježno poljubiti, zanosne usne; pogled koji vas jebe u zdravu pamet ili, još gore, zaklopljene oči. Dugo sam gledao fotografije, zumirao ih itd. Dolazio do zrnastih površina tražeći tajnu. Otprintao nekoliko i zalijepio na prozore sa unutrašnje strane.
„Ko je ova žena?”, pitale su kolegice iz kancelarije.
„To je Lucija”, odgovarao sam ushićeno.
Počeo sam pričati ljudima o svojoj zaokupljenosti sa L. Ljudi su me promatrali ispod oka i misliše da sam šenuo. Kulminirao sam u sasvim nejasnoj želji da dođem do Lucije.
Ne znam šta me tako naglo privuče k njoj. Da me pitate o njezinim pjesmama, iskren da budem, opskurne odgovore bi dobili: gomila je tu pitanja („bože moj, gdje si?”, „zašto mi zrcalo kaže jedno, a istina drugo?”, „dok u ovom čistilištu polako tuckam kamen, zašto mi se život svodi na kurve, pedere, glumce, i poneki intervju?”). Kako sam mogao protumačiti silnu zaokupljenost ženom koja se pojavi u trenu i sasvim slučajno? L. je lijepa, izjavljuje muškarac Ib. Neko, pak, može reći da je L. ružna, glupa i tužna. No, to mi nije važno!
Jedino rješenje vidjeh u slanju poruke.
Molim vas, najponiznije što mogu, da ovo pismo proslijedite/uručite Luciji.
Draga Lucija,
Možda čudno jeste što ti pišem, ali nemoj pitati ništa. Možda kasnije... Šteta je što sada ne mogu dotrčati do tebe da vidiš moje lice. Da stanem pokraj tebe i da te dotaknem; razumiješ? – neću pipati školjku, guzu i grudi, no samo blago dodirnuti te. Možeš me uzeti za ruku i uvesti unutra ili se vratiti sa mnom odakle dolazim.
Lucija, odgovori mi, molim te.
Tvoj odani Ib
Attachments: Padam u vodu.txt
Danima čekam odgovor. Prošlo je četrnaest dugih dana, 14:2=7. Svako jutro gledam u ikonicu MSN Messengera i dva čikca koji blebetaju, nadajući se odgovoru od L. Možda sam upotrijebio pogrešnu e-mail adresu? To nije Lucijina e-mail adresa. Poruku sam poslao na adresu Lucijinog izdavača. Ja nisam Lucijin obožavatelj kojeg treba skinuti s kurca.
Noći provodim u razmišljanjima, dugo sjedim i gledam u ekran; nakratko odlazim provjeriti podatke na terminalima i vraćam se ekranu.
Nisam imao mira; poslah sljedeću poruku:
Ja sam onaj isti čovjek od kojeg ste dobili pismo za L. Sjećate se, zar ne? Prošlo je četrnaest dana i nisam dobio odgovor. Da li ste proslijedili/uručili pismo Luciji? Možete li razumjeti koliko bi mi vaš odgovor olakšao teške dane u koje zapadoh? Ako, pak, znate njezinu e-mail adresu – bio bih vam zahvalan do posljednjeg svoga časka.
Vaš Ib
Nisam u kurcu, ali da li su sile zla jače? Kako mogu objasniti dalju indolenciju spram mojih bezuspješnih pokušaja da dođem do svoje L.? Očigledno je da moram doći do njezine e-mail adrese. Ona je pjesnikinja, ali i glumica. Mora postojati podatak o načinu na koji se može kontaktirati. Pa ja sam budala što kontaktirah izdavače!
Poslije nekoliko dana, rezultati su zaprepaštujući. Ništa ne nađoh. Upotrijebio sam niz tražilica, utipkavao njezine podatke, ali nigdje ne nađoh e-mail adresu.
Postoji i anegdota. Koroman i Cvek su vjerovali da se radi o Luciji Š., a ne Luciji S. Cvek je i upitao: „Kud baš ona?”. Ne znam zašto se Cvek čudi. Možda ne zna prave razloge zašto tragam za Lucijinom adresom? Dovoljno je da Cvek nađe tatu Antu na faksu i pita ga za Lucijinu adresu. Možda nije jednostavno naći tatu Antu, ko zna?
2
Do dana današnjega nikakvih vijesti od Lucije. I onda mi naglo sinu! Pa, ako je nemoguće da je pronađem, postoji neko pojašnjenje koje me može ohrabriti ili barem na tren umiriti. Kontaktirat ću Mišu parapsihologa! Mišo je bradati muškarac, visok i razvijen; lijepo građen i izvjesno vrijeme bili smo bliski. Koristio sam njegov stan ako sam imao tako jak seksualni nagon da nisam mogao dalje trpjeti. Jedne prilike to je bila E. Tada je Mišo radio drugu smjenu i morao sam ići u RTV BiH da uzmem ključ. Sačekao sam E. na tramvajskoj stanici i poveo je prema Mišinom stanu.
Tištila me glavobolja. Progutao sam nekoliko analgetika.
U stanu je bilo mračno. Upalismo nekoliko svijeća i E. je rekla da joj se cijela situacija gadi. A šta s tim? Bili smo skupa poslije 5-6 godina i, naravno, žudio sam za čipkanim grudnjakom, njezinim dojkama, slatkastim osjećajem blagog prelaska prstiju preko vlažne vagine. Ništa strašno! Obavili smo cijelu stvar na podu, u fotelji i na prostranom kauču. Meni se nesvjestilo malčice, ali uzeh duplu votku i smirih se. Pušili smo, i čekali Mišu.
Da se vratimo na Mišine parapsihološke sposobnosti, vidovnjačke mudrosti i spiritualizam.
Krenuli smo, jedne prohladne junske noći, prema Mišinom stanu. Ponijeli smo bocu votke, dvije video-kasete, Lucijine pjesme i otrpintane Lucijine fotografije. Mišo je mislio da će to biti dovoljno. Mišo je djelovao zamišljeno, ja sam promatrao visoke zgrade (kao i obično). Poslije dvadesetak minuta vožnje izađosmo iz tramvaja i krenusmo prema Mišinom stanu. Otključali smo ulazna vrata i upalili svjetlo u hodniku. Sjeli za ovalni stol i nasuli votku u čaše koje bijahu pripremljene na stolu. Mišo je izvadio Lucijine fotke iz bilježnice, rasporedio ih po stolu i otišao tuširati se. Gledao sam u svoju dragu Luciju, pogledom preletio preko stihova. Gle, Mišo i Igor postaju sadisti! Mišo se vratio u sobu nag, ručnikom je brisao kosu. Pomišljao sam da će nešto navući preko sebe, ili barem se ručnikom pokriti. Mišo je sjeo za stol, otpio gutljaj votke i pozvao me da mu se pridružim. Sjeo sam nasuprot njega. Nasuo sam ponovno votku u čašu i naiskap je popio u sljedećoj minuti. Dugo je Mišo gledao u fotke; listao Lucijine stihove; odmahivao glavom – čudio se.
„Mogu dozvati ovu djevojku”, iznenada reče Mišo.
„Kako misliš dozvati?”, odista sam bio zbunjen. Naime, očekivao sam da će biti (spi)ritualan taj naš susret, ali da ću već te noći moći pričati sa svojom dragom L. – nisam vjerovao, odista.
„Tako, pričat su s njom. Ona je niskog rasta. Ljupko je njezino lice, nemirne su njezine oči”, reče Mišo.
„O kej, počni”, nestrpljivo rekoh.
„Ti samo možeš zasmetati večeras, zato pokupi ovu bocu votke, ponesi stihove, a fotografije i video-kasete ćeš ostaviti. Nazvat ću te sutra”, reče Mišo.
Šta sam mogao? Poželio sam Miši sreću i krenuh kući.
Nakon nekoliko sati hodanja kroz stan, sjedenja za računarom – tupog zurenja u ekran; osjećaj prouzrokovan Mišinim angažiranjem gorak je bio. Ko zna šta Mišo može učiniti. Bilo mi je nelagodno što me istjera iz stana. Utipkah Mišin broj telefona; želio sam da prestane sa svojom seansom. Mišo se nije javio. U grču i groznici provedoh noć. Kakav sam samo san usnio pred samo svitanje!
Lucija se prikrada mome krevetu, podiže pokrivač. Njezine ruke su debele i tamne, a lice milo i bijelo. Kosa opuštena, crna. Ne mogu disati, njezina blizina uzima mi dah. Postaje sparno u prostoriji, njišu se topole, vrbe i breze. L. liježe do mene; ne dozvoljava da je prihvatim za ruku i okreće usne od mojih.
„Ali, zašto si legla pokraj mene?”, tiho upitah.
Sjedim u društvu sa „čudom”; čekam da Mišo nazove. Nisam siguran da je izbor Miše parapsihologa bio ispravan. Sve mi se čini da su njegove sposobnosti upitne i obgrnut sam nadom da neće učiniti ništa nažao mojoj dragoj L. Kako sam krivo vjerovao da mi Mišo može pomoći. Ta tanka slamčica je pukla i očajniku ne osta ništa za šta se može uhvatiti kako bi isplivao na površinu.
Mišo se nikako ne javlja. Pokušavam već dva dana da ga dobijem – ni glasa od Miše. Dane provodim spavajući (15-16 sati), a ostatak vremena utrošim na obilazak grada; nabavku hrane: pečenih pilića, kiselih krastavaca i raževog kruha; ponekad vidim projekciju nekog filma (Balls), kupim kokice, popušim cigaretu u holu, pažljivo čitam stavke sa kino-ulaznice, uvijek sam, jer nikoga ne prepoznajem; samo jednom sam koristio bioskopski klozet proteklih dana; uh, kakve samo zubobolje imam – toliko tableta i raznih umirujućih derivata koristim kako bi mi bilo lakše; šetam, tako, ulicama; u palači je smještena moja omiljena poslastičarna u kojoj jedem dvije kremšnite, popijem kavicu i odmaram gledajući ljude na trgu; u kasne noćne sate počinjem slušati radio emisije i već oko 04:30 zaspem. Taj san se ponavlja iz dana u dan!
Razgovarao sam sa L. Telefon je dugo zvonio i pretpostavljao sam da ću nekoga probuditi. Dogovarali su se šta da kažu; pojavio se i glas starije žene koja je upitala ko to zove. 08:35. Žao mi je što uznemiravam ljude okolo i što ne mogu dobiti odgovore na pregršt pitanja koja im upućujem. Zamislite samo, na liniji sam imao L., a tražio sam da razgovaram s nekim drugim. I onda je L. zaklopila slušalicu.
Da li je poznato iskustvo da seansa traje dvadeset i jedan dan, 21:3 = 7? Naime, Mišo se javio. Bio je neugodno raspoložen; rekao je da nema nikakvih rezultata. Priznaje da u cijeloj svojoj parapsihološkoj karijeri, nikada nije imao tolike muke da nekoga dozove. Posebno je bio zaprepašten uticajem video-kaseta. Neobjašnjiv medij iskoračio je pred Mišu ne dozvoljavaju-ći njemu, iskusnom i mudrom, da priđe mojoj dragoj L. Mišo je poražen. I sada valja slušati njegove jadikovke, monotona izlaganja o sjebanom vremenu, sve poraznijem uticaju novih tehnologija.
3
Na poslu postajem očajan. Ni glasa od moje drage Lucije. Kolegice se smiju i pokušavaju ugoditi meni – šefu proizvodnje. Osjete moje sumorno tipkanje. Pitaju da li je sve o kej? Odgovaram da jeste. A one, učtive i blage, znaju da to nije tako. Inbox luđak svako jutro pregleda poštu; ali samo obične pretplate, kratka propaganda i gole tete i djevojčice. Draže su mu djevojčice; mlade, kosooke ili plave, malih grudi i debelih butina, samo kako vrište, jauču. Ali, ništa sem toga! Odista sam očajan; kakvu čovjek požudu traži, a kakve to usplahirene čudi nosi u sebi? Sa posla odlazim kada kulminiram u strahu da ću se srušiti ili nešto još napetije. U otkaznom sam roku – kolegicama je žao što ih napuštam, a šefovi šefa proizvodnje su u stalnom bijesu. Znate kako migoljim? Spuštam se na pod i pužem prema izlaznim vratima. Dolazim do tajnice, dodaje mi papir i upisujem svoj izlazak iz firme. Mahnem tajnici koja se smješka na svinjarije koje im radim. Čuvaru zgrade izgledam kao obični šef proizvodnje dok se mimoilazim s njim. I taj veseli zvuk ulice. Koračati, koračati, iskoračiti, iskoračiti. Očekujem poziv šefova i njihovo ponovno upozorenje. I, naposljetku, javi se san!
U preriji smo, uglavnom pusta mjesta, džipovi, minibusevi, nekoliko ljudi bježi od šakala. Tamo su me poslali moji šefovi, da nešto obavim za njih. Eh, ja te ljude ne poznajem; koristimo prevozna sredstva zajedno. Jedan šakal me sustigao poslije bjesomučnog bježanja. Stao sam, raširio ruke, a on je režao i jako brzo odšetao. Spašen sam! U kolima na mjestu vozača sjedi nepoznat čovjek umotan u krzno. Uspuhao sam se, jedva dišem – napor koji me ostavlja bez daha. Čovjek u krznu me upoznaje sa L. Pružam ruku.
„Small is beautiful”, govori L.
4
Ispred mene je Quorum 2/2001. Možete zamisliti moju sreću kada ugledah nove fotografije svoje drage Lucije. Čak sam u prilici da pročitam i Lucijin osvrt na vlastiti (pjesnički) život; kao i kritičke tekstove onih koji je sada slave (dva: Hrvat i Slovenac).
Ali, mogu reći da s ugodnim osjećajem koristim današnje vrijeme; bez obzira na blagu cjelodnevnu aritmiju i samopriznanje o neugodnim posljedicama mojih ovisnosti. Pada kiša i izlazimo u šetnju. Čuje se otključavanje vrata, britki zvuk trenja drveta o drvo, nagli nalet vjetra i brujanje dugačkih transformatora – zvučnih instalacija.
Quorum će biti put do moje drage Lucije, pomislio sam.
Odvažih se na novu poruku:
Dragi prijatelji i kolege,
Silno želim doći do Lucije. Tragam već mjesecima. Kontaktirah Lucijinog izdavača, ali nikakav odgovor ne dobih. Možete li mi pomoći? Neko od vas 13? A tu su 3 žene. Dvije sjede, treća stoji. Jedna od 3 žene je iskosila noge, zavukla lijevu ruku u džep, nasmješila se i zabacila desnu ruku prema svome vratu; druga je žena prekrstila noge, kao da je ugledala svoje dijete ili svoga ljubavnika/muža, vrhove prstiju lijeve ruke (sem palca) obujmila je prstima desne ruke. Prijateljice moje, možete li mi pomoći? Samo želim Lucijinu e-mail adresu – ništa drugo, ili da proslijedite pismo Luciji. Prijatelji moji, vi koji sjedite i stojite; možete li mi pomoći?
Vaš odani IB.*
*Lucija, nećeš biti nijema, zar ne? Čekam tebe ili tvoju adresu. Ježim se od pomisli da tvoje srce neće naći za shodno da me primi k sebi kao običnog, malog čovjeka. Nećeš me valjda pospremiti natrag u „kućicu-ženicu”? I ako sam, čak, plah, neučtiv i pokoran siromah – ponižen i preplašen.
