ŽIŽA JE ZAKASNIO NA VLAK
tekst je podijeljen u tri dana, a vežu ga imena koja ponekad jesu stvarna, a ponekad tek slovima obojene figure što tek rasule se nisu
PETAK
Fernalinim Vihorom dolazimo do SHL kuće, koja ugošćuje učesnike i fanove Litkona. Srećem se sa ljudima. Upoznajemo se i razgovaramo; mnoge od njih već znam; ljubimo se - ponekad u širokom zagrljaju, a ponekad nježno i toplo. Na stolovima su hrpe časopisa i knjiga; mljac, mljac... Na balkonu pušimo i opijamo se. Zabavno je biti s dragim ljudima i smijati se, zar ne? Fernala radi administraciju i zna da je pametnije da to ona radi, jer moje sposobnosti slabe poslije svake slijedeće čaše pivske pjene. Fernala je predana i ljubim je svim srcem. Kroz kakav financijski svinjac prolazimo znat ćemo za nekoliko dana, pretpostavljam. Milanović-Blank je trebao biti tu jer je potreban kalkulator kojeg ima na mobilnom telefonu. Nije čovjek mogao cigaru na miru popušiti. Za ovalnom površinom koju čine stolovi različitih oblika i dimenzija sjedili su učesnici/ce iz Zagreba, Vukovara, Kikinde, Beograda, Pule, Banja Luke, Tuzle, Mostara, Sarajeva (...)
Crvić izlazi iz svoje jabuke-kućice i polagano puže do ruba posude.
SUBOTA
Mali nas čeka pokraj svoje zgrade. Mali upada u Vihora i krećemo prema Stupu. Vraćamo se na balkon SHL kuće. Fernala je napravila kavu, sjedimo i pušimo. Treniram na sljedeći način: ne vodim evidenciju o broju popušenih cigareta, ali u pravilnim vremenskim terminima zapalim cigaretu, povučem dim četiri puta i potom gasim cigaretu, ponavljajući ponovno cijeli ciklus do kasnih popodnevnih sati. No, dobro!
Kod Taše smo printali, lijepili naljepnice i završavali dvije male serije od po 10 diskova. Spremali smo opremu. Koliko je tu opreme bilo! Ali, mi smo sretni - neko uopće nema opremu, a mi smo je uvijek imali. Odvezli smo se do Stelle; Fernala i ja Vihorom, a Tašo i Šofer NDC kombijem.
Zlaja je već bio unutra. Stajao je pokraj šanka u boji ljubičastog neona. Počelo je montiranje opreme. Tašo je i sam bio skeptik.
"Uvijek postoji rješenje", tako Tašo voli da kaže.
Sve je radilo - divno! U Buybook smo stigli sretni i poletni. Ljudi dolaze. Stvara se gužva. Voditelj-domaćin sam bio ja, a domaćini su bili Milanović-Blank, Šofer, Srđan, Andrea, Arhaični Ivek, Cvek, Koroman, Begić, Ćišić, Tomaš, DD Tuzla, Poljak Szopa. Ljudi su pljeskali, pričali, smijali se, tiho se došaptavali. (Martina je zaintrigirana Šoferovom recenzijom, a nadasve njegovim izlaganjem, zamolila da joj napišem posvetu u mironovo drugo putovanje.)
Iz Buybooka smo otišli jesti. Jeli smo pileći file sa roštilja, pohovanog oslića, pastrmku sa roštilja, salate razne. U jednom trenutku, rekao sam: "Ja ne mogu dalje piti". Odluka je bila potvrđena u Stelli gdje sam pio coca-colu, mineralnu vodu i juice. U Stellu su došli dobronamjerni ljudi (a bi tu i slučajnih prolaznika) vidjeti različite manufakture poezije, proze, drame, glasa, pokreta i zvuka.
Sneža kantautorka. Obrada Hüsker Dü, milozvučan glas, kao Vega ponekad, mali šeširić na glavi. Arhaični Ivek (te večeri u odori Sestre Bronte) jebao je i tucao, a Sestra Bronte masturbirala i tako ljupko pričala o klitorisu. Ćišić i Tomaš u preludiju izlazak iz bolnice. Aleksandrin tekst nisam slušao unutra zbog Fernalinog povraćanja vani, ali šetajući poslije povraćanja čuo se Aleksandrin glas odnekuda. Aleksandra i DD Tuzla su izveli melankoličnu čekao sam te satima iz tužnog ciklusa lirskih pjesama o nesretnoj ljubavi s implicitnim porukama za život i poeziju u kafanskoj verziji kako pripomenu DD Tuzla. Autor Milanović-Blank ne oglasi se glede kafanskog izvođenja njegovih stihova. Žiža je pročitao dramu o sumnjivim tipovima i kelneru koji ih jebe u zdravu pamet; o nesretnim ljudima bez para i nemogućnosti tako željenog opijanja. Čitanje mog dragog Radenka nisam osobito dobro čuo, ali sam osobito pažljivo slušao njegove opaske o kemijskom/ /hemijskom sastavu cigareta. Gdje drugdje no na balkonu SHL kuće gdje smo pušili. Andrea je čitala tekst zašto ne bih bila kurva ("Kurva, bludnica, priležnica - pozdravlja vas vaša posestrima?). TESS: Mali, Tašo, Milanović-Blank i ja. Slušao sam puhanje Malog na svome ramenu, moglo se desiti da mu zabijem mikrofon. Kasnije je Mali rekao da ništa nije vidio. Fernala je sjedila na stepenicama ispred i trebala je infuziju. Krenuli smo kući.
NEDJELJA
Zvoni mobilni telefon. DD Tuzla javlja da je zaboravio stvari u Vihoru. Šta sada? "Nemam pidžamu, nemam ništa", govori DD Tuzla.
"Fernala je u kurcu, posudi od nekoga majicu", govorim ja.
"Vidimo se u 11:00, Šta drugo?", zaključujemo obojica.
Zvoni mobilni telefon. Dugo zvoni. Fernala nevoljko ustaje iz kreveta i govori halo. Nije svanulo. Zove taksista koji u svojim kolima vozi neku osobu iz Pule u SLH. Fernala govori adresu i objašnjava da to nije SLH već SHL. Žiža kaže da je ugodno sjediti u taksiju, pušiti cigaru koju ti ponudi taksista i pričati s njim. Sve je bilo o kej dok nije došao trenutak kada je Žiža trebao platiti. Taksimetar je pokazao 75 KM. Žiža je rekao:
"E, jebi ga, jebem ti mater, ne mogu ja toliko platit".
Taksista je bio zadovoljan sa 55 KM. Inače, vožnja je 15 KM. Žiža je ponosno donio račun u sektor financija.
Dea nas čeka nedaleko od svoje zgrade. Dea upada u Vihora i krećemo prema Stupu. Dea priča o palačincima i umaku od gljiva. Usput kupujemo klopu da ljudi jedu. Pretpostavljao sam da spavaju, kad gle, većina je na nogama i čeka sastanak. Poljak Szopa i Begić odlaze Koromanovim kolima u Kreševo. Misteriozan put čiji razlog ne znam. Pričam sa Žižom. Prespavao je i probudio se u 08:10, a vlak je krenuo u 08:00. Nije bed, Šefica mu je rekla da može ostati dan duže. Dugo je trajalo natezanje; meni se pila kava (a nisam je popio), bio sam gladan (pojeo sam sendvič od mliječnog namaza i paradajza); našao sam u kutu sedmi broj severnog bunkera, malčice čitao. Prelistavao libru i razmišljao kako nesretni su jutarnji sati kongresa, jer uvijek moram biti na balkonu - kao jedinom prostoru u cijeloj kući gdje mogu pušiti. A nema mjesta na balkonu, usko je, meni treba široki krevet na koji mogu sjesti, staviti pepelnicu pokraj sebe, polutvrdi naslonjač pod noge, toplu šolju kave u šake i uživajući pušiti.
Usvojili smo dnevni red: litkon web litkon kongresi litkon izdavaštvo litkon razno napeto čekanje, diskusije, koordinacije, dogovori oko distribucije, koromanov pauk, objavljivanje snežine knjige, vis, napuštena vojarna, teorija, škola kreativnog pisanja, plivanje, pogorjela stabla, uzvisina i lastovo, cvekov feral tribune, mobile culture, mali njemački anđeo.
Poslije sastanka, učesnici/ce su se rasplinuli/le; neki su otišli u Mostar; neki se netragom izgubili, a Andrea i Dominic su razgledali Sarajevo, fotografisali okolo, jeli burek sa mileramom. Miron je vrištao, skakao, kakio u maminu ruku prekrivenu salvetom, a tata je obrisao guzu i sve to zgužvao u papirnatu lopticu s kojom se Miron htio igrati.
A onda brda. Sarajevo dolje, a okolo planine. Miron se kupao u česmi, Fernala je sjedila na sjedištu poluotvorenih očiju. Iskrcali smo Andreu i Dominica na dnu M.Obilića (ovo nije provokacija jer ne znam novi naziv te ulice). Došli smo doma; Fernala je legla da malo odmori, a Miron i ja smo izjurili na dvorište. Vrištali i svađali se.
Zove Žiža. E, nađemo se!
