CIKLUS 27-12
BLJAK
Dan je bljak
Došla je Marina sestra L. (imenjakinja moje drage L.).
Nikako ne zatvaraju vrata:
Glasovi, prepirke, dernjava.
Nekoliko puta sam ustajao
I zatvarao vrata.
Konačno su zatvorili vrata;
Glasovi sa ulice, zvuk bušilice i kuckanje radnika na skelama,
Pljuvanje susjetke s prozora.
Sunčano je;
Razmišljam o šetnji i kavici u vrtu.
A opet, ne mogu nigdje –
Čeka me spremanje ručka, razgovor sa L. o posvemašnjoj svjetskoj krizi,
Tupe instrukcije Mare kako da koristim kuhinjski pribor i pripremam namirnice.
Mara i L. se svađaju
«Kako si samo tvrdoglava, sve smrdi, čisti sama», govori L.
Vrata su ponovno otvorena
«Nije dobro», govori L. i izlazi na dvorište,
Kratko priča sa susjetkama
Vraća se unutra
Vrijeme je za spremanje ručka.
Dan je bljak
Mučim se na www.litkon.org, neke zagonetke, notepad, tag itd.
«Čudo» javlja grešku i veza se prekida,
A satima sam čeprkao i nisam zavšio.
Mara i L. raspravljaju o čumuru i šupama.
Ne mogu uspostaviti vezu.
L. odlazi popodnevnim autobusom.
Obuzima me dragost,
Mogu biti sam, derati se, biti otresit i zao.
Svaki šum će nestati, rezat ću pileće grudi i bijeli luk,
Čistiti mrkvu i kuhati juhu.
Gomilat će se suđe i prljavština, s gađenjem ću pljuvati u sudoper.
MARA PRIJE SEDAMDESET GODINA
«Brzo će sudnji dan», govori Mara;
Diže pokrivač,
Protresa ga,
Pokriva se.
Dugo zurim u Marinu glavu
Omotanu crnom maramom.
Maru su napali vukovi,
Vrištala je
I mahala motkom.
Onda su oko nje počeli udarati gromovi.
Mara je morala prenoćiti u šumi
Jer jezovit je mrak i zavijanje vukova,
A nema snage da se pomjeri –
Čuči uz grab
Umotana crnom tkaninom.
Stabla počeše padati oko Mare
Ovce se razbježaše po šumi.
Mara je dugo buncala,
Pila je čajeve od vrijeska i kunice,
A vrištala je kao da ispred nje
Stoje vukovi –
A ne njezini najbliži.
«Slobodno vi uđite u sobu, ne spavam ja», govorila je Mara.
KORAK
Ja brojim glave.
Stajao sam preko puta i naglo me prekinu.
“Hi! How are you?”, reče.
Ne samo on, već stotinu njih.
Stotinu zgužvanih uniformi, naboranih očiju, urednih, kratko podšišanih glava,
Priljepljenih amblema i prišivenih činova.
Sada, ne znam koliko traje
To traje
Ja sam njihov saučesnik
Njihova maloljetna kćer
Ponižena sluškinja koju obilato nagrađuju.
Ja skidam tisuću glava dnevno.
Redam ih i pincetom čupkam dlačice iz noseva.
Bojim trepavice,
Zavlačim duboko ruku u njihova usta:
Crna
Ružičasta
Bijela,
Držim glave u krilu.
Gledam ih, 316000 glava.
Sistem, uperen prst,
Iznošenje poludubokih pladnjeva,
Razmrskane glave na njima,
Gomila hrane koja svaki dan trune
I radnici je odvoze svinjama.
PADAM U VODU…
Krenuli smo prije vremena te noći
Putem smo cijelo vrijeme pušili,
Znali smo da ćemo biti tamo ranije no što treba.
Svako od nas radi taj posao već nekoliko mjeseci
Mi smo noćni ronioci
Montiramo cijevi u kanalima
Cijevi koje odvode vodu iz kanala.
Kadgod te iste cijevi zatvaramo i vodostaj kanala se povećava.
Kao ronioci nismo mogli naći drugi posao.
Skinuh masku s glave,
Naslonih se na betonski zid i pokušah gledati ispred.
Voda se zamuti i bi mi lakše.
Velika cijev je blještala – ispuštajući svjetlucavi zelenkasti pijesak.
Vidjeh slike koje se uvijek prikradaše mojim pričama;
slike koje bestidno izražavaju cijeli ovaj kanal u kojem ronim.
Plutam.
Vežu me debelim užetom.
Dižu me.
Pokraj ograde plaču.
Uže puca.
Padam u vodu.
