KROJAČKI SALON
1
Nisam mogao zamisliti kako će biti jako tužno čekati da ovo 'čudo', koje smo unijeli u sobu tačno u aprilu prošle godine (hiljadu devetsto devedeset i osme), konačno proradi i dopusti mi da nastavim raditi na započetoj priči. To se nije desilo. Sada sam okrenut na sasvim drugu stranu i ne osjećam da će mi predstavljati bilo kakav problem da nastavim raditi tamo gdje je ta priča prekinuta. Ali, ona i dalje ostaje prekinuta. Ah, sve je ovo velika 'tužna priča': i svi ljudi koji pišu takve priče ostaju zanavijek samo pisci 'tužnih priča'. Kada 'naučnici' razgovaraju o tome, razgovaraju kao o 'tužnom pisanju', o saznanju da takvi ljudi mahom imaju 'tužne sudbine', i o nemogućnosti da se to ikada promijeni (bez obzira na saznanje).
Ulazim u veliku zbrku.
Volio bih da mogu popraviti računar. Ali, ne mogu. Bespomoćno pomišljam da je sve otišlo u nepovrat. Čitav jedan rukopis je izgubljen na - molim vas - koncu dvadesetog stoljeća po računanju koje (Bog će da prosti ako grijeh počinim) danas nema nikakvog smisla. Jedan rukopis je izgubljen. Kako to da prebolim? To će me proganjati cijeli život. Možda pretjerujem. Nadam se da će Fernala uspjeti pronaći rukopis. Ona je moja jedina nada. Ljubim je svim srcem. Can vei la lauzeta.
Nadolazeći dani su bili teški. Uplitao sam se u beskrajan vrtlog razmišljanja o tome kako nikada, ali nikada, neću završiti pisanje priče, ove ili neke druge (svejedno). Tako sam bio potučen. Čekao sam ponoć i prelazak u drugi dan. Ustajao uznemiren, zasićen; bezmalo očajan. Trag žene se vukao ispred - udisao sam ga i posvećivao mu se. Nikada, ali nikada neću biti zadovoljan riječima koje kazivah onda ili koje kazujem sada (svejedno).
Imao sam namjeru posjetiti je. Potražiti je. Prići joj.
Zaputih se ka stepeniku. Tim stepenikom dolazim do vrata i čekam da ih neko već otvori. Otvara ih Maja. Grlimo se i dugo plačemo. Govorim Maji da je rukopis izgubljen. Preko Majinog ramena gledam navy bikini na njezinom tijelu. Sprema se za plivanje. Gosti su pridošli sa svih strana. Maja je rekao da će nas zvati kada nađe ženu s kojom misli živjeti. Ženu je našao. Za vrijeme predbračne romanse kupio je televizor i video-recorder, išao na skijališta širom Skandinavskog poluotoka, uživao u predbračnom seksu, molio: "Dragi Bože, ti koji me svaki dan promatraš - svaki moj jebeni korak poznaješ, ti koji mi u raširene ruke šalješ naramke cvijeća sa najljepšim ljubavnim porukama do kojih Božiji duh može doći, ti čije pohvale moj spiritualni mozak svaki dan transmitira, ti koji se usuđuješ biti svačijim svjedokom, zajebavati one koje stigne Božija kazna, biti snijeg, grad, mraz, sveta monsunska kiša, kovač i trovač, daruj mi ovu ženu". Maja je na sudskoj raspravi ostao bez televizora i video-recordera.
Slučajno se srećemo kod sudopera. Bili smo zaokupljeni poslovima koje smo radili.
"Što je tišina bivala sve erotičnija!", sada pomišljam.
Maja može biti bilo gdje na svijetu. Može umirati iz ko-zna-kojih razloga.
Ispijam gutljaje kompota od borovnica. Ne uzrujavam se previše. Uzbuđuje me crnokosa djevojka. Njezine izvajane, nabrekle grudi. Ispijam gutljaje kompota od borovnica. Veliki strah žeže moje tijelo. Ispijam gutljaje kompota od borovnica. Došlo je vrijeme da se odmaknemo od sudopera. Drugi ljudi su dolazili i trebao im je sudoper. Izašli smo u veliki hol i razišli se. Pred samu ponoć, ponovno sam zagrlio Maju i rastao se od njega. Znao sam da će te noći biti ubijen. Izašao sam na praznu cestu. Krenuo sam prema gradu. Gledao sam u cestu kojom sam koračao. Zaobilazio blato, lokve i duboko sam disao.
Jutro provedoh u krevetu. Zurio sam u svoje nožne prste koji su izvirivali ispod pokrivača. Javili su da je Maja ubijen. S Majom sam odrastao. To je sve što mogu reći. Ah, kakve li nesreće! Maja je stanovao u susjednom ulazu; u nizu povezanih zgrada. Upoznali smo se prije više od dvadeset godina.
Do njezinog ureda dolazi se kroz široki prolaz koji vodi u botanički vrt. Na samom lijevom kraju tog prolaza postavljena su drvena vrata. Do vrata treba prekoračiti jedan stepenik. Nije mi jasno zašto se sada niko ne javlja. Nikoga moje ohole oči ne mogu ugledati. Šta može umiriti moje vizionarske snove?
2
Kuća u koju je ušao Joachim ležala je na južnoj strani niskog proplanka, nedaleko od tvornice za proizvodnju rublja. Duž svih ivica kuće bilo je zasađeno cvijeće. Iza stražnjeg zida počinjao je botanički vrt na koji je Joachimov otac bio jako ponosan. Bio? On je sada pokojni. To se desilo tačno prije devet godina. Svake godine u isto vrijeme, na očevu godišnjicu smrti, Joachim je dolazio na mjesto gdje je otac proveo svoje posljednje trenutke; u miru svoje nesreće.
Počinjala je jaka kiša; cijeli pejsaž se preobražavao u jedva vidljiv prizor, ovijen vodenom maskom koja je imala namjeru zadržati se do zore. Joachim je provjerio sve prozore, navukao zastore i skuhao čaj od komorača. Svukao je odjeću sa sebe, jako se protegnuo i odvrnuo slavinu na kadi. Pažljivo je iščešljavao kosu, gledajući blage pokrete ruke u ogledalu. Prstima je masirao tjeme i pomjerao glavu gore-dolje. Kada je bila puna - voda se već hladila. Veliki baloni sapunice sada su bili sitni mjehurići koji su pucketali i ukazivali na plavu površinu ispod. Joachim je zakoračio u kadu. Joachim je sjeo u kadu. Joachim je piškio u plavu površinu i osjetio anđeosku toplinu među mošnicama. Udobno se namjestio i nestajao je svaki umor - to je bilo sigurno. Zvonce na ulaznim vratima ispustilo je svoju piskutavu melodiju i Joachim nije imao izbora no otići vidjeti ko je.
"Odmah", rekao je Joachim.
"Požurite, molim vas!", javi se drugi glas.
Joachim je došao do vrata.
"Ko je tamo?", upita Joachim.
"Požurite, otvorite vrata... ", ču se drugi glas.
"Ko je tamo?", ponovno je upitao.
"Otvorite, molim vas."
Čulo se nečije ubrzano disanje i tihi jecaj. Zaista tih. Mogao je to biti bilo čiji dah. Tu, s druge strane, mogao se pojaviti bilo ko i plakati. Samo da prođe ova noć, pomisli Joachim.
"Joachime, molim vas, otvorite vrata", nanovo se javi glas, "došao sam do njezinog ureda i niko mi ne otvara. Molim vas, recite mi! Znate li gdje je ona? Možda vi znate gdje je mogu naći."
"Sve ovisi o tome koliko dugo mislite ostati, ako vam otvorim vrata i pustim vas unutra", uzvratio je Joachim, koji je i dalje stajao s druge strane vrata.
"Možemo provesti zajedno onoliko vremena koliko tebi odgovara", drugi glas bi jasan i ne pretjerano učtiv.
"To je nepredvidivo."
"Volim je i nikada neću prestati. Joachime, otvori vrata."
"Nikada nisam osjećao ovakve bolove. Počinju tu u sljepoočnicama i dugo se zadržavaju."
"Hoćeš li tabletu?"
"Ne. Već sam uzeo tri."
"Nisu ti pomogle?"
"Ne."
"Otvori Joachime, moja tableta će ti pomoći", ču se drugi glas.
Joachim je ušao u spavaću sobu. M. je ležala na njegovom krevetu. M. je upitala ko je zvonio. Joachim je rekao da ne zna ko je zvonio.
"Razgovarao sam s tim čovjekom, ali ne znam ko je on. Pričali smo, htio je ući", dodao je Joachim.
"?ta hoće?", upitala je.
"Hoće da uđe unutra. Kao da je spominjao tebe. Išao je do ureda i u uredu nije zatekao nikoga", odgovorio je Joachim.
"To je on", vrisnula je M.
Nisam dalje kucao, Širom sam otvorio vrata i rekao: "Ciao". Pitala je mogu li nešto popiti. Rekao sam da mogu. Došla je do mene i spustila čašu na stol. U svoju čašu je nasula sok iz staklenke, otpila nekoliko gutljaja i dosula još soka u čašu.
"Imam iznenađenje za tebe", rekla je.
"Kakvo iznenađenje?", upitao sam.
"Ti pišeš priče?", upitala je.
"Da, pišem divne priče", odgovorio sam. "Neke ću ti pokloniti."
"Dozvoljavaš li da pročitam priču?", upitala je.
"Sada?"
Prstima je prešla preko mojih usana.
"Dozvoljavam", rekao sam.
Sjedili smo za njezinim stolom. Tada mi je pročitala priču.
3
U sobi nas je troje. Ono što pripovijedam ovom pričom na granici je mogućeg stanja da uskoro ne budem u prilici raditi bilo šta. Koliko toga se urotilo protiv mene! Ludo volim. Čitav jedan pejsaž lebdi pred mojim očima, okružuje me sa svake strane, ljubi mi usne, pruža se nježno i oplakuje me. Bježim ulicom, niz strmu ulicu čiji se nagib svakim korakom povećava, dok se ne pretvori u okomitu površinu. Padam ravno i ponestaje mi zraka. Na kraju te ulice dočekuje me gomila koja upisuje svoja imena ispred moje glave. Dižu me sa stolice i spuštaju me na stolicu. Govore mi da tu sjedim dok se oni upisuju. Računam koliko sam puta vidjela te ljude ispred sebe. Čini mi se da se već radi o brojci većoj od 500.000. Ozbiljno sam zabrinuta ovakvim načinom pripovijedanja. Polako raste uzbuđenje u mome krhkom tijelu. Sjedam u svoja kola i utrkujem se sa kurčevim glavama koje me guše. Sjedam u svoja kola, vežem pojas i krećemo. On gleda ispred, u kišom umiveno staklo. Ja gledam u njegove noge i prisjećam se događaja iz priče E. U toj priči, naime, u kolima su također sjedili žena koja je vozila i muškarac koji je sjedio do nje. Kiša je lila. Ne lila boje, već je tako jako padala da se može reći: "Kiša je lila." Kakvo je stvorenje do kojeg sjedim? Da li će moj život biti tako blagostiv da mi omogući da to saznam? Voda je svuda; kao u većini priča. Plješčite nam, draga publiko. Nikada nisam vjerovala da se mogu uzdići na ovakve visine. Biti pred vratima i gledati anđele kako mi mašu. Male, nezasite anđele koji počinju isisavati moje tijelo sve dok ne budu siti.
Moje lice?
Sada sam potonula u duboki san. Da izbjegnemo zabunu, to sam rekla i Joachimu. S druge strane, u vezi sam sa Joachimom. Dakle, on je moj treći partner. Tako mi žene volimo reći - ha. Zurim, jer u vezi sam nešto duže od mjesec dana. Zurim, jer se plašim. Plašim se da možeš ostaviti me. Otići i ništa za sobom ostaviti. Sve bi srušio. Ti rušiš. Zuriš i rušiš.
U kupatilu sam i pušim. Glavobolja mi pomaže da se priljubljujem uz zidove. Smještam se u jednom kutu, skupljam noge i osjećam da mi zebe guza. Razmišljam zašto dozvoljavam da mi guza zebe. Pušim. Vraćam se licu. Publiko, plješčite. Glavobolja je sve jača. Donosim analgetike i nastavljam. Ustala sam. Presavila sam tijelo. I dalje sjedim. Tablete sam podijelila na četvrtine i sve strpala u usta. Počinjem se tresti. Svaki put kada razmišljam da počnem opisivati današnji dan i ostale (za koje nema dovoljno riječi), ne mogu se kontrolisati. Srce mi jako lupa. Doziva te: dođi, dođi!, molim te, dođi... Sve sam podarila - Svemogući, Budaletino, Neiživljeni jarče, Svinjo - gic, gic, gic, Milostivi - ti to barem vidiš; sve sam podarila. Sve ostaje s tobom. U kupatilu sam i pušim. Nekoliko minuta ranije, Joachim je rekao da mu puca za sve.
Da krenem od početka i kažem sljedeće:
Prije izvjesnog vremena počela sam osjećati naklonost prema tebi. Ne znam šta je uzrok tome? Da, uzrok tome je lice, crte koje volim, obožavam, osmijeh, tvoja kosa, oči, strah, blagost. Ja sam - ponosna kao sami vrag - u ljubavi. Da draga ljubavi, to je muškarac kojeg volim. Taj muškarac ima jednogodišnjaka, rasturen brak i Tašinu crnu rupu u glavi koju ne može prekoračiti. Mirone, ti shvataš ove riječi, zar ne? Molila sam te da me ne ljubiš, ne dodiruješ; sklanjala sam tvoje ruke sa svojih bedara. Ah, tako sam drhtala dok smo se ispunjavali poljupcima, dok si molio da se otvori moje tajanstveno lice.
Plješčite, draga publiko. Gic, gic, gic.
"Neka sve ide u kurac", rekao je Joachim.
Toga jutra sve i jeste otišlo u kurac. Svi smo plakali - pače - ridali smo cijelo prijepodne. Joachim će otići kod svojih roditelja u drugi grad na četrnaest dana. Joachim je rekao da je bolje ako prvih sedam dana nikako ne dođem.
"Nemoj misliti da si nepoželjan", kazala sam Joachimu.
"Da budem nepoželjan, da budem poželjan?", rekao je Joachim.
Joachim ispušta zrak u svoje čuperke koji mu padaju preko čela. Tako se smiruje. Četrnaest dana: da budem nepoželjna. Četrnaest dana: da budem poželjna. Četrnaest dana: sedam + sedam. Odbrojavanje počinje.
U sobu prodire popodnevno sunce. Ukočena sam kao sam kurac u najvećoj erekciji. Moj vratni živac se upalio i cijelo tijelo me strahovito boli. Ne mogu se pomjerati - ukočena sam. Mirone, Igore, vodite me k vama. Uhvatite se za ruke i plešite oko moje ukočene glave.
Probudila sam se u 00:30. Manje sam ukočena. Uzela sam hladnu kafu i sada je srkutam. Tako rado bih otvorila prozor; da uđe svježi zrak - da se prostorija prozrači. Ali, ne mogu. S te strane je vrat, upravo, ukočen. Kada već pomišljam da se vratim u krevet, zvoni telefon. Javljam se. Onda držiš moju ruku i ljubiš je. Glasno se smiješ. Vozim praznim ulicama, rano je jutro. Proljećna izmaglica je čvrsto prionula za zemlju i travu koja raste iz nje. Gledam na desnu stranu.
Mjesec je maj, jedanaesti dan po redu. Dovozim te do mjesta s kojeg se vidi cijeli grad. Izlazimo iz kola, grliš me i polijećemo zajedno prema električnim svjetlima koja se pale. Poslije stotinjak metara leta, naša tijela udaraju o krupno kamenje ispod i ostaju sklupčana. Očevidaca nema. Nikoga tu nema. Ostajemo ležati četrnaest dana, četrnaest dugih dana. Nastavljamo se voziti. Kupuješ štrudle s višnjama na obližnjem trgu. Halapljivo jedeš, jer ih jako voliš. Pričaš o vašem nastupu u Zagrebu. Pričaš o večeri kada ste čekali da se Šofer vrati po vas. Čekali ste Mali, Tašo i ti. Tu je bila i Ivana. Ona je ležala na betonskom stolu za stolni tenis. Poslije ste pričali sa facama iz "Močvare". Došli ste do mjesta gdje ste trebali spavati. Kažeš da je Šofer otišao da nekoga odveze. Taj čovjek je samo vozio - čudnu strast je vidio u tome. Kažeš da ste Mali i ti sjeli za kuhinjski stol i Mali je bio na rubu povraćanja. Promatrao si Malog. Joachim je čekao vani. Nije bio u stanju da stoji unutra sa mnom i gleda sve te ljude kako se sudaraju i izvinjavaju jedni drugima.
Možda ćeš uskoro zaspati. Moj nos je već unutra. Gasiš svjetlo, sjedaš na krevet i masiraš noge. Poslije, liježeš u krevet i dugo ostaješ budan. Zbunjen si? Ne razumiješ? Zatvaraš oči u sljedećem trenutku i možeš vidjeti sve što se prelama kroz riječi koje ti podarih. Uznemogla sam od ovakvih sintagmi. Jurim da kažem nešto drugo! To ti kazujem svakim svojim pokretom, svakim čulom kojim te dodirujem. Svi zvuci u sobi su ušli u jednu tačku tvoje puti, sve oči koje volim su zatvorene. Zaspao si. Darujem ti poljubac.
Mjesec je maj, dvanaesti dan po redu. Gdje Miron može naći svoga tatu? Može ga naći upravo tamo gdje ga tata čeka. Tata ga čeka svake noći u ovoj sobi i priča sa mnom o onome što nikada i nikome nije mogao reći. Pokušava kazati koliko me voli. Tati ide jako loše - želio bi reći što više. Tata zapliće, guta slova, guta zrak, guta sve što može. Tata priprema novogodišnju jelku da je ukrasi i ostavi za Mirona. Tata obećava da će dati svoje sjeme da bi Miron dobio brata ili Idiju. Tata će sada ustati i otići da pregleda kaktuse. Tata je ostao sjediti.
Probudila sam se prije pola sata. Vraćam se tekstu sa preokupacijom od danas popodne, kada sam sjedila u Bijelom parku. Sjediti u parku? Nekada mi se čini da se najbolje osjećam kada sjedim sama. S druge strane, površina tog parka je takva da vi, jednostavno, ne možete biti sami. Postoji dugački četverokutni poluduboki ograđeni cvijetnjak u sredini parka, nekoliko klupa okolo, zgrade sa svih strana, jata golubova, vrabaca i to je to. Da, mnoge mame su izvele svoja potomstva u šetnju i šetkaju s njima parkom ili negdje sjede. Eto, i ja sam tu sjela ne znajući šta drugo mogu uraditi. Izvadila sam kesicu s duhanom i zamotala cigaretu. Imala sam slušalice u ušima i gledala sam okolo. Osjećala sam nelagodnost zbog marame koju sam imala svezanu oko vrata. Izgledala sam cool, može se reći. Sjedila sam bez ikakve posebne namjere. Neka djevojčica je prišla i zamolila da joj zamotam cigaretu. To sam uradila bez pogovora. Pružila sam joj cigaretu i zapalila je. Zahvalila je. Gledala sam kako drži cigaretu u ruci. Poslije su došli dječaci i sjeli do djevojčice. Srkutala sam sok i uz veliko zaprepaštenje otvorila usta. Neko me je umotao u prozirnu foliju sa velikim platnom ispred očiju. Prolazio si kroz park, skrenuo u glavnu ulicu i potom u pasaž. Nedugo zatim, ugasila sam cigaretu, bacila otpatke u korpu i krenula. Mislila sam da te mogu sustići. Nešto uradi. Tucaj me, grizi moje usne, budi i dalje pasivan, masiraj moja ramena i moj vrat koji nije više ukočen, zovi me k sebi...
U nedjelju idem vidjeti Joachima. (I ostale koji me čekaju ra?irenih ruku. Nema ih mnogo. Joachimov pas i Joachimov hrčak.) Nedjelja je jako blizu. Nisam sigurna kako ću sve to podnijeti. Dragi invalidi, porodice i obitelji Šehida i Poginulih, djeco njihova, svi koji čuju moj glas, blokirajte sve puteve između dva grada.
Danas je rođendansko slavlje. Slavim dvadeset i deveti rođendan. Kako ga slavim? S kim ga slavim? Da li ga uopće slavim? Sjedim skupljena na fotelji i pripremam pismo za tebe. Jedino znam da je ovo overdose za mene. Poslije toga dolazi rez, jedan široki lepezasti rez. Sada samo zurim, prestala sam rušiti. Noć je. Čekam da Joachim nazove. Ovim pismom pokušat ću opisati ljubav koju osjećam prema tebi i to je jedini način da ukrotim sve o čemu sada razmišljam, znajući da ne mogu biti s tobom. Nadam se da će ljubav koju ti osjećaš dopustiti da ga shvatiš kao moje posljednje obraćanje tebi.
Kazao si da bi volio skinuti cipele i hodati bos. Sve planine, brda koja si opisao u Čudno, pašnjake iza kojih se vidi samo Sunce, pjeskovite obale od nekoliko milja dužine, uske kaldrme Karlsbada - sve ti poklanjam. Skini cipele i hodaj bos; ja ću biti uz tebe. Mislim da gubim čitav svijet. Sve skončava u jednoj tački iz koje se projicira tvoje lice - gdje god pogledam. Ako ga i nema, ja ga tra?im. Ono će biti to što ću tražiti, znajući da ga ne mogu dobiti. Nekada nisam bila sigurna kako funkcionira moj sistem vrijednosti. Kakva sam žena? Pogrešna? Poželjna? Nepoželjna? Jedina? Nedokučiva? Nedovoljno hrabra? Voljena? Nevoljena? Potpuno sam odvojena u ovome času. Sve je na rubu cijepanja; osim sjećanja na tebe. Ona su tu i ja sam sretna što ih imam; što će uvijek biti tu. Imam cijelu vječnost da te ponovno sretnem. Da ponovno osjetim tvoje usne, jezivi pogled koji me uništava, tvoje ruke, obraze, nos, vrat, to nije sve? Osjećam da mi ponestaje snage da idem dalje, da hodim ovim putem i godinama koje nosi. Šta nas čeka? Čega se plašimo? Voliš li moje usne? Voliš li moje ruke?
Prolazimo jedno pokraj drugog kao neznanci, smiješimo se jedno drugom. Nalazimo se u gradu u 22:30. Prišavši, uhvatila sam te ispod ruke i krenuli smo. Hodamo, prijatno svibanjsko veče, odlazimo do kola i krećemo kod Ćele. Poslije, stojimo na parkingu, guram novac u tvoju ruku. Novac za taksi. Ti se prenemažeš, ja molim da uzmeš. Ne znam kako smo završili u zagrljaju; cijeli svijet sa baršunastim sobama, okruglim crvenim prostirkama, krem tapetama, čistim umivaonicima, ljetnim terasama s pogledom na valove gonjene vjetrom tada sam osjetila uz sebe; gomilali su se gradovi oko mene - teške zgrade su padale, ničice se rušeći pred mojim nogama; sve ulice kojima sam bilo kada prošla nizale su se ispod mojih nogu - spajajući se i vodeći me prema tvojim usnama. Prilazio si jako pažljivo, plašeći se da me ne uplašiš, da ih ne izgubiš. Mislio si da ih tada nećeš izgubiti. U tebi se rađala ideja da si ih tada pridobio. Da su se otvorile i raširile prema tvojoj glavi. Da još uvijek čekaju raširene, krute, zamrznute, vlažne, tako lijepe i ružičaste.
Mjesec je juni. Drugi dan po redu. "Mene zajebava neki vanzemaljac." Tajanstveno lice nestaje. Rastače se pred mojim očima. Postaje vodenasto, nesavršeno - ne postoji ništa s čime bih ga mogla dotaći. Postaje tmurno, jezivo hladno, puno bora - staračkih i žutih, ne želim ga gledati, puno je šminke - pudera, maskara, sjena, nevidljivih taloga koji se nikada ne ispraše, otisaka prstiju. Želim secirati to lice, zguliti kožu s njega i zalijepiti je na zid iznad Joachimovog kreveta. Želim tu kožu balzamirati. Ovo nije kontekst zločina. Oči? Šta uraditi s očima koje se ugasiše na toplom mesu? Da li ih silom otvoriti i reći:
"Sada me gledajte, sada me možete slobodno gledati. Gledajte moju kosu, tamne mrlje, crne klobuke oko njih."
Zgulivši kožu, svakako sam sebi olakšala. Ostaju samo oči. Zvat ću Tašu. Neka ponese sav alat koji ima i neka radi s njima šta hoće. To bi Tašu moglo zabaviti. Neka poreda alat na bijelu plahtu i počne raditi. Može ih ljubiti, ako želi; može ih pokloniti meni kada završi. Može ih odnijeti kod Ćele i Lejle i staviti na njihov veliki stol. Okupiti ljude koje poznaje i napraviti gozbu.
"POP!!"
Smijeh, smijeh, smijeh. Uvijam svoje tijelo. Upinjem se, dižem ga prema kurcu na koji hoću da sjednem. Kada sjednem, ponovno: smijeh, smijeh, smijeh. Dozvoljavam mu da se trese, riče i viče i sve to već jednom završi. Dozvoljam mu da uprlja (ha?), da uprlja moju čistu, Svevišnji mi podari, dušu.
Igore, ne plaši se. Ne postavljaj pitanja koja sugerišu odgovore. Ne postavljaj pitanja koja ne sugerišu odgovore. Ne budi takav prostak. Relaksiraj se. Uzmi neki downer i smiri se. Uzmi jedini downer koji imaš ili ga ostavi za kasnije. Nemoj uzimati downer, sjebat ćeš se.
Igore, šta ima? Igore, kako si? Igore, ti si svjedok opklade.
"Pametan sam ja", davno je rekao čovjek.
Igore, rekla sam ti da ćeš otići u kurac ako uzmeš downer.
"Pametan sam ja."
Igore, ti si svjedok opklade.
"Pametan sam ja."
Igore, on gubi opkladu.
"Pametan sam ja."
Igore, koji ti je kurac?
Prošlo je 13:00. Dišem duboko i pravilno. Igore, gdje si? Toliko toga para moj nježni, profinjeni sluh. Sva moja ticala si doveo u stanje potpunog kolapsa. Kamo sada da smjestim svoje malo, zaobljeno dupe? Sve fotografije su poredane na razapetom užetu između mene i ventilatora koji zuji. Per la mia festa. Fotografije na kojima su zabilježena sva jutra koja nećemo provesti zajedno. Jutra koja se pretvaraju u oblake koji gutaju zelene planine. Grmi i pada jaka kiša. Sve je natopljeno vodom. Hodamo puteljkom koji se gubi u dubokoj šumi. Pred nama je velika strmina. Pažljivo silazimo. Na jednom mjestu uzimaš moju ruku i govoriš da budem pažljiva. Jutra u velikoj kuhinji. Svi lupaju loncima, velika je buka - glasovi opori, kratki, riječi smlavljene. Dozivamo jedni druge. Trome muhe se roje u našim rukama, skaču, lijepe se za nas i završavaju mrtve na stolovima, u kolačima, u loncima s vrelom vodom, na stropovima, na ukrašenim pladnjevima. Velike muhe zelenkaste kože (opet je sve zeleno... zeleno...), opni koje se razvlače u metrima dugačku mrežu kroz koju proturam svoj jezik i ližem tvoje noge, zatim stomak, grudi, vrat, usne. Ližem sve što mi ponudiš. Sve za što kažeš: "Poliži!", ja ližem. Jutra koja me svojim monotonim ritmom uspavljuju. Gledam trešnjino drvo. Jutra u kojima sjedim sama ispred prozora, slušam cvrkut ptica i potpuno sam blokirana. Stojiš na pola puta između slogova koje sričem i bolnih dana u kojima te neću vidjeti. Sve se zaustavlja.
4
Konačno sam dovukao ruke do njezinih obraza. Dugo sam ih dr?ao u svojim rukama. Hladni, crveni obrazi koji su prianjali za moje prste. Ustezao sam se da ih ne zgrabim noktima; da ih ne počnem odgrizati. Baby Igore, smiri svoga psa. Krenuo sam u potragu za njezinim kapilarima. Svoje tijelo sam dovukao do njezinog. Zgrabio sam ga, preturajući se preko njega. Osjetio sam pamučne vatice zalijepljene po njemu. Iza?ao sam iz njezinog ureda i prekoračio jedan stepenik. Zatekao sam se u botaničkom vrtu. Sjeo sam na drvenu stolicu, prije toga odlo?iv?i makaze i rukavice na zemlju, i pogledao ka prozoru. Ona je sjedila na drvenoj ljulja?ci. Ljuljala se i gledao sam u njezine noge. Poku?ala je da me pokrene s drvene stolice na kojoj sam sjedio. Nemarno sam ustao i krenuo prema prolazu. Nadam se da je ničim nisam povrijedio. Mahnuo sam i odazivao se na svoje ime svaki put kada bi bilo potrebno. Svaki put kada bi me zovnula, ja bih se okrenuo. U to mo?ete vjerovati. Poslije toga je nisam vidio. Ali, ja se vraćam! Ne vučem nogu za nogom, ne ?ećem, ne ustajem s drvene stolice na kojoj sjedim ? jednostavne drvene stolice. Naravno, nikuda nisam ni mogao pobjeći. Svaki dan dobivam potankosti o njezinom ?ivotu u ? nećete vjerovati ? neizrecivo skladnom trouglu kojem se mo?e pridjenuti ime Krojački salon. Svaku riječ pa?ljivo saslu?am. Izvlačim sve ?to ?elim znati. Od takvog slu?anja, propitkivanja, međupitanja, upadica, sugestija i anti-sugestija jako brzo dolazi do zbrke iz koje se ne mogu izvući. Naravno, sjedeći na drvenoj stolici. Kako bilo, reći ću jo? par riječi. Propinjem se, naglim skokovima nastojim da je ugledam. U nemoći da je vidim ? ona bje?i. Bje?i kovitlajući se. Bje?i u crnu pozadinu, u duboki procijep koji se vrti pred mojim očima. Ponekad samo provirim u prolaz koji vodi do botaničkog vrta. Čovjek koji mi priča gdje je ona sada, a to je Joachim, rekao mi je da joj treba jo? 8.000 da uradi ono ?to ?eli. ?Svega se odriče?, ka?e Joachim. Doći će do tih 8.000, to je sigurno. Joachim odmahuje rukom i govori da je krajnje vrijeme da mu se posveti na bilo koji način. On je spreman i na brak. Govori ?ta nudi, a ?ta dobiva. Ona je nezainteresovana za bilo ?ta ovoga trenutka. Baby Igorov pas dr?i ruke na tastaturi i mrda nogama. Ponekad samo provirim u prolaz koji vodi do botaničkog vrta. Ta?o sjedi na klupi i popravlja magnetofon, telefon, ma?inu za pranje rublja, TV antenu, računar. Ta?o, mo?e? li spasiti izgubljeni rukopis? Ta?o pu?ta kosu, na njegovoj glavi najuočljiviji su crni čuperci. Pored Ta?e nje nema. To je i razumljivo. Nema ni Joachima. Dolazim do drvenih vrata i sjedam na stepenik. Ta?o me pogleda i nastavlja svirati. Dajem mu znak da sam sretno stigao. Nje nema. 5 Iza?li smo. Fernala i ja smo krenuli na jednu stranu, ostali na drugu. Noć je bila prohladna. U?li smo kroz vrata nebodera i uputili se prema dizalu. Jedanaesti kat, vrata ravno od lifta. Ispred vrata je naslagana obuća stvorila hrpu koja se te?ko mogla prekoračiti. ?Hajde, ulazite. ?ta čekate??, čulo se iz prostorija. ?Donijeli smo poklone. Gdje ćemo ih spustiti??, upitao sam. Sjeli smo na ?ivotinjske ko?e i svukli odjeću sa sebe. Neko mi je izjavio sauče?će povodom Majinog ubistva. Zahvalio sam i zatra?io neko piće. Usta su mi bila suha i piće bi mi dobro do?lo. Pri?la je Irma i upitala ?ta se desilo sa Majom. Rekao sam da sam znao da će ga ubiti. To je sve ?to sam mogao reći. Irma je sjela do mene i pru?ila mi piće. Po?alila se da neko vrijeme unatrag ima velikih problema sa ?enama. Sa?alio sam se i dodao: ?I ja uzmičem pred njima.? Pitao sam kako su Irmini roditelji. Odgovorila je da su dobro. Nije vi?e kod njih; preselila je u drugi stan. ?Osjećam se bolje kako sam sama?, rekla je. ?Mogu biti mirna. Sada. Ne pla?im se da se mogu uzbuđivati kao prije.? ?Sjeća? li se da sam jednu noć prespavao u tvom krevetu??, upitao sam. ?Koju noć??, Irma je djelovala iznenađeno. ?Poku?ao sam ući u stan jednog popodneva. Na vratima su stajala dva čovjeka i izgurala su me van. Odveden sam u tvoj stan i ti si stajala u hodniku i gledala kako me uvode. Spustili su me u stolicu i nasuli ?olju hladne kafe. Gledao sam prema dolje. Kasnije su me odveli do tvoje sobe, ponudili da se poslu?im knjigom i pustili da ostanem sam. Legao sam u tvoj krevet. Tada si bila jako mlada?, odgovorio sam. Fernala je pričala s facom koju nikada do te večeri nisam vidio. Zvao se Albert. Poslije osnovnog upoznavanja, Albert i ja smo zaključili da imamo mnogo toga zajedničkog. Pričali smo o skorom preseljenju dvije kuhinje i pripajanju trećoj kuhinji. U opticaju su bile i promocije radnika i ?ustro smo razgovarali ? boreći se svako za svoju poziciju. Stra?no mučna diskusija i natezanje oko tisuću kuraca sa navučenim ko?icama preko čitavih glava. Znojio sam se. Albert je pio vodu iz plastičnih fla?ica. Opu?ke sam gasio u jednoj fla?ici s malo tekućine na dnu. Smirivao sam se odlazeći u klozet. Albert je Belgijanac; debeli Belgijanac ? lik koji se sjajno uklapa u svaku prekinutu priču. Albert jede nekontrolisano mnogo. Njegove naslage sala mogu biti dojmljive samo kada je nag. To je tako za?tra?ujuće. Izvjesno je da sam mu ja bio jedini ljubavnik. Njegovi debeli prsti su če?kali moj naborani čmar kada god su to po?eljeli. Svaku njegovu ?elju sam stotinu puta, ma tisuću puta osjetio neodjeljivu od svoje ?elje. 6 U stanu je ostalo malo ljudi. Svitalo je. Tijela su već bila potpuno opu?tena. Svi su, bez ustezanja, pi?kili tu gdje su sjedili ili le?ali. Rekao sam Fernali da bismo trebali krenuti. Fernala je le?ala na boku, skupljenih ?aka ispred lica. Albert i Irma su plesali. Te?ko se to mo?e nazvati plesom, no ne znam ?ta drugo mogu reći. ?Fernala, hoću da idemo?, rekao sam. Usput smo kupili pecivo i ?etali prema mjestu gdje smo ?ivjeli. Bili smo premoreni i samo se svalismo na kauč. Okrenuo sam se na drugu stranu i zaklopio oči. Ptičice su pjevu?ile i ni?ta mi drugo nije trebalo. ?Nije mi trebao ni ovaj san?, pomislio sam otvoriv?i oči sljedećeg jutra. Kada sam bio primoran kupiti kartu za prevoz u onome u čemu sam se vozio, ili sam se sjetio da to moram učiniti, nisam na?ao novčanik. Prebirao sam po d?epovima, sve izvrnuo... Vozač me je gledao i stalno spominjao cijenu jedne vo?nje. Bilo mi je neugodno. Rekao sam mu da mi je nestao novčanik. Ne znam ?ta se desilo, ali neki tip me je poveo do ekrana na kojem mi je pokazao sljedeće: Neko ko stoji iza mene zamahuje nogom i udara me u rame. Novčanik ispada iz d?epa na pod. Osvrćem se i gledam ko je to uradio. Tip ponavlja sekvencu nekoliko puta i obja?njava mi da je to lopov kojeg tra?e. Ne sjećam se ničega, ali odobravam tipu mahanjem glave. Malo mi je lak?e, znaju ko je kradljivac. To u čemu se vozimo izgleda čudno. Ima ogromnih prostorija čija je namjena potpuno nejasna. Postoji cijeli niz različitih intenziteta svjetla i zvukova. Čini se da sam sjedio sa pokojnom mamom Jozefinom i gledao njezine suzne oči. Pri?ao sam joj i ne?to ?apnuo. Čekao sam. Čitav san jeste čekanje. Nikada se ne zavr?ava - to čekanje. Od gomile isprekidanih slika proganja me toalet u kojem sam ne?to radio. Poslije upotrebe toaleta, vraćao sam se njima ili njoj. Čini se da je toalet bio samo poleđina nečega. Nečeg sam se pla?io. Nije bilo znaka, kretnje... 7 Samo dio ?čuda? radi. Naime, dozvoljava mi da pi?em; da ukucavam tekst. Mogu projicirati linije različitih boja, povlačiti i razvlačiti kvadrate, krugove i sve ostale gluposti. Mogu se odlijepiti od tla i svima vam poslati razglednice kojima vas pozdravljam i ?elim sve najbolje. Napisati koliko mi je stalo da se svi sretnemo i izljubimo jedni druge. Dozvolite mi da ka?em ?ta jo? mogu uraditi. Mogu prestati zajebavati druge. Ako ?ele. Neka se negdje sklone. Ni?ta da ne vidim; ako shvataju ?ta ?elim. Neka se sklupčaju u pravilnim redovima, a ja bih ih odr?avao u ?ivotu. Od mene bi dobivali slatki?e, voće i infuziju; ?umeći C-vitamin, ka?iku meda, Ta?in famozni čaj sa opijumom, tri prsta u usku vaginu, tri prsta u naborani čmar, pelene i plastične igračke, naredbu: puc, puc, puc... Ni?ta da ne vidim ? ako shvataju ?ta ?elim.
