POLJAK SZOPA
Spustila se magla. Danima je već tako. Uvlači se u oči i gleda me; nema šta reći. Čudna su sva ta sranja koja se dešavaju. Svako malo osjetim lupanje u lobanji, koje nema kud. Ne može van, ne može prestati. Ne ide ono nikuda, kao što neki misle. I kada sam na ovome papiru, pulsiranje se nastavlja i to je sat. To je sat koji me proganja. Tutnji; razvlači svoje otkucaje u tanke pruge koje se lijepe za lobanju i zatežu s jedne na drugu stranu. Pruge su čvrste i dokle će to trajati? Dokle će se preplitati, uvijati, plesati, propinjati, disati, plakati, smijati se? Dokle će rasti?
Guše jedna drugu i tu sam prestrašen... Nisam imao nesretno djetinjstvo, rastao sam brzo i pravilno; razvijao se, gojio. Skidao se zajedno s prijateljima, imao kožnu jaknu s nacrtanim orlom. Stvari sam odlagao na drvene klupe i bježao u tuš-kabinu u kojoj sam trljao svoje tijelo. Oblačio sam dijelove garderobe i išao naći ostale. Čekao sam njihovo pojavljivanje. Niko ih ne posjeduje osim mene. Niko ih ne može posjedovati osim mene.
Način na koji to govorim, stišćem i puštam ih da bježe... ponovno ih tražim i pronalazim.
Ponavljam riječ: lobanja.
Vraćam se satu koji je prošle noći predviđao vrijeme dok sam se vrtio u polusnu, slušajući kako Poljak odlazi, slušajući kako Poljak dolazi s djevojkom koja je legla na njegov krevet, a on je odmaknuo sto, dvije polufotelje i legao pored kreveta na kojem spava.
"Gdje ćeš ti spavati?", i to sam čuo.
"On ide u pet sati", i to sam čuo.
Pričali su još izvjesno vrijeme, nisam čuo o čemu. Kupatilo je koristila prvo djevojka pa onda Poljak. Nastala je tišina. Gledao sam sat u polusnu. Ležao sam na trbuhu; gledao sam taj sat i bilo je 20 do 5. Poslije je Mara ustala, teško vukla nogu za nogom, šaputala je. Vratila se u kuhinju, zatvorila vrata za sobom, i nedugo poslije, došla je da mi kaže da je pet sati i da trebam ustati i da me čeka pripremljen čaj. Djevojka i Poljak su spavali, bar se tako činilo. I ne znam šta se - uopće - dešavalo prošle noći. I ne znam zašto nisu spavali zajedno na krevetu.
"Ustat ću, leći pored djevojke i počet je ljubiti, a zatim jebati, jebati i jebati", pomislio sam u polusnu. Poljak će i dalje ležati na podu pokriven tankom dekom i imat će na sebi rolku, jeans i čarape i noge će mu zepsti", pomislio sam u polusnu.
"Onda ću ustati s djevojke, prići Poljaku i pokrit ga još jednom dekom, jer on spava na podu i zaista je hladno. Poljubit ću Poljaka u čelo i otići do svoga kreveta, a sat će pokazivati 20 do 5 u polusnu", pomislio sam.
"Mara će još neko vrijeme stajati iznad djevojke, doći do moga kreveta i reći da je krajnje vrijeme da ustanem; čaj se hladi i sigurno ću zakasniti. I znam da će zaboraviti zavrnuti slavinu u kupatilu", pomislio sam.
Poljak je u pola 6 rekao: "Izvini. Morao sam je dovesti prošle noći. Znaš, dešavale su se čudne stvari. Krenula je jučer iz Mostara auto-stopom i tip ju je držao šest sati u kolima. Nije mogla ostati sama prošle noći. Strah ju je. Izvini. Imala je težak dan i nije mogla ostati sama."
"Sve je to konfuzno", rekao sam.
Mara nije razumjela niti jednu riječ. Poljak je šutio. (Djevojka je mogla biti silovana, pretpostavljam. Djevojka je mogla ostati trudna.) On je i dalje šutio i povremeno se izvinjavao i govorio kako zna da je pogriješio. Pričali smo nas troje: Poljak, Mara i ja. Djevojka je spavala u pola 6.
"Sada je to kraj, nema šta da se kaže sada", rekao sam.
Poljak je otvorio kuhinjska vrata, potom ih zatvorio; otvorio je sobna vrata, potom ih zatvorio, vratio se na pod i zaspao. Djevojka je i dalje spavala pokrivena preko glave. 20 do 6 stajao sam iznad kreveta i uopće ne znam kako izgleda. Koje je dobi? Šta ima na sebi? Rose gaćice umrljane krvlju? Grudnjak? Crvenu majicu dugih rukava? Ništa?
U hodniku sam vidio njezine cipele i jednu uzeh. Vrtio sam je u ruci i omirisah unutrašnjost. Osjetio sam vonj kože i ništa drugo. Cipele su bile blatnjave i crne. Nisam mogao dalje misliti o tome. Pokupio sam sve preostale stvari i izašao van. Strčao sam niz ulicu.
"Igore, ti si kriv. Šutiš", rekao je neko u autobusu.
