SUSJEDI
Urban je vodio uredan život. Imao je lijepu suprugu, vjernog psa i dva raspjevana kanarinca koje je neizmjerno volio. Lijegao je svake večeri u deset sati, uredno je hranio sva naprijed pobrojana stvorenja i imao skladan seksualni život. Uživao je u rijetkim trenutcima oralnog seksa. Po svom sopstvenom mišljenju, bio je rođen pod sretnom zvijezdom. Na poslu je važio za jednog od najuspješnijih službenika, s velikim brojem pismenih i usmenih priznanja. Nedostajalo je vrlo malo da postane direktor cijelog odjela, a potom ko-zna-čega-sve-ne. Sve stvari su se dešavale kao da je postojao nekakav plan koji je i prije njegovog rođenja uručen Bogu, ako njega smatramo upraviteljem naših života (ko se ne slaže s furkom glede Boga, neka pročita Bibliju, obavezno Nietzschea ili jednostavno upita Urbana - on to najbolje zna).
I tako bi ova priča išla jednim normalnim, lako predvidljivim i vjerovatno dosadnim tokom da u spomenutom planu nije napravljen jedan grub previd. Ko i kada ga je napravio, sasvim je nejasno. Jasno je jedino to da se taj previd nikako nije uklapao u plan i da je imao svoj očigledan početak i kraj. Taj previd je imao i svoje ime. Zvao se Engelbert i bio je jedan od prvih Urbanovih susjeda. Moglo bi se reći: njih dvojica su bili samo susjedi. Za razliku od Urbana, kod Engelberta je stihija (koja se znala vrlo često javiti) bila dio svakodnevnice i nerijetko ga je uzimala pod svoje. Stalna napetost i bezmalo očajanje, uživanje narkotika i alkohola polako su ga udaljavali od svega normalnog i uvlačili u stanje iz kojeg je bijeg nemoguć.
Čudnovato! Vrlo čudno! Šta je moglo spojiti takve oprečnosti. Jedan krajnje oprezan i proračunat život; nenametljiv, staložen i ničim uznemiravan i - s druge strane - neshvatljiva nemarnost, indolentnost i kao krajnji ishod psihička rastrojenost. Da li je Engelbert želio biti kao Urban ili obrnuto? Vjerovatno je bila u pitanju samo okolnost što su susjedi i ništa više. Urban je u susjedu vidio mogućeg prijatelja, a Engelbert je to primao kao grubu neminovnost i imao je toliko snage da se ponaša kao pristojan i zahvalan gost. Ništa drugo! Mislite li da je on njih pozivao u stan?
Čudnovato! Vrlo čudno! Takve stvari se nisu pretjerano ticale Urbana i njegove supruge. Nisu tražili razloge zašto na to silno gostoprimstvo njihov susjed ostaje hladan. Uvijek su postojale isprike koje su ga opravdavale, pa bile one razumljive ili potpuno prozaične. Samo ih je kadgod brinulo to od čega, zapravo, živi njihov susjed i kako provodi vrijeme kada nije s njima. Možda ih je samo to pomalo brinulo. Razboriti Urban je strogo odmahivao glavom i zaključivao, naposljetku, da se to njih i ne tiče. Supruga se uvijek slagala s konstatacijama svog dragog.
Kakav je to svijet vladao iza vrata koja su graničila s njihovim? Nisu marili, niti obraćali pažnju - takav je bio dogovor. Sve do jednom.
Da, sve do jednom, koje se nenadano pojavilo. I to jednom je imalo svoj očigledan početak i kraj; uglavljene u obično proljetno jutro. Kada je tog proljetnog jutra Urbanova supruga izašla iz stana, vidjela je da su Engelbertova vrata širom otvorena. Nije se usudila ući u stan, iako je u jednom trenutku pomislila da iznenadi susjeda nekom zanimljivom doskočicom. Stala je pored vrata i pozvonila; jednom, pa drugi put. Nikakvog odgovora.
"Vrata su otvorena, ja sam pozvonila, a on ne odgovara", pomislila je Urbanova supruga. "Da pozvonim još jednom, ili da se vratim do stana? Možda bih trebala otići do supruga, pa da zajedno uđemo ili bih - ipak - trebala sama ući?"
Posljednja pomisao, potpomognuta određenom sumnjom i radoznalošću i još nekim nejasnim porivom, odvede je, tihim koracima, u mračno predsoblje Engelbertovog stana. Kao da je ušla u neobičan tunel u kojem se nije nazirala nikakva svjetlost, niti je bilo naznaka da postoji izlaz. Osjetila je neobjašnjiv strah i koraknu unatrag.
U trenutku kada je već vidno preplašena pomislila da izađe, vrata se zatvoriše i ču se zvuk škljocanja.
"Gospodine Engelbert", bilo je sve što je mogla izustiti, tražeći u isto vrijeme kvaku ili ključ u vratima. Nije bilo ničega osim ravne površine.
"Gospodine Engelbert", ponovno joj se ote, ovaj put jače.
Razmišljala je šta da uradi. Da li ostati tu gdje jeste ili krenuti naprijed? Nadala se da je u pitanju samo obična igračka koju je njihov susjed montirao u svom stanu da na taj način preplaši svoje posjetitelje.
"Gospodine Engelbert, znam da ste tu. Hvata me strah, noge mi klecaju i neću biti u stanju još dugo izdržati vaše svinjarije", po prvi put je bila drska prema svome susjedu. "Znate da je Urban već uznemiren i da neće trebati dugo da se pojavi, a ne znam jeste li u stanju objasniti. Šta ste ovim htjeli postići; gospodine Engelbert, čujete li?"
Ponovno se okrenula prema mjestu gdje je pretpostavljala da su vrata.
"Ne, ovo nije moguće. Počinjem vrištati i neću prestati dok se neko ne pojavi."
"Nema potrebe da vrištite", čulo se iz dubine stana.
Urbanova supruga se ugrizla za jezik i srušila pored zida.
Navlačeći papuče, Urban se sjetio da su kineski porculan kupovali kod Kineza koji su ih privlačili povoljnim cijenama svega što su prodavali. Urban je mogao sve imati: lijepu ženu, vjernog psa, dva raspjevana kanarinca koje je neizmjerno volio i na kraju i taj porculan. Zatekavši se na stubištu, Urban je osjetio da ga hvata pritajena samoća, koja se naprečac pojavila. Počeo je intenzivno razmišljati o samoći. Ostati sam - ta pomisao ga je užasavala.
Vrata Engelbertovog stana bila su širom otvorena. Stao je ispred vrata i pozvonio. Niko nije odgovorio. Pokucao je i upitao: "Ima li koga?"
"Možda susjedu Engelbertu nije dobro", pomisli Urban, "možda mu treba pomoć. Gospodine Engelbert", viknu Urban.
Urban je zakoračio u mračno predsoblje susjedovog stana u želji da pomogne susjedu na bilo koji način. Kao da je ušao u neobičan tunel u kojem se nije nazirala nikakva svjetlost, niti je bilo naznaka da postoji izlaz. Osjetio je neobjašnjiv strah i koraknu unatrag. U trenutku kada je već vidno preplašen pomislio da izađe, vrata se zatvoriše i ču se zvuk škljocanja. Rukama je dodirivao metalnu površinu koja je ostavljala bijeli prah na vrhovima prstiju. Iznova je ponavljao isto sa sve izražajnijim grimasama na licu.
"Ne, nije moguće. Počinjem ludjeti i to je sve", pomišljao je. "Ima li načina da se sve ovo zaustavi?"
"Nema potrebe da brinete", čulo se iz dubine stana.
"Poznajete li Engelberta?", jedva čujno upita Urban.
"Mene trebate?", čulo se iz dubine stana.
"Da, vas trebam", reče Urban.
"Uđite, slobodno je."
Urban je morao ponovno poslušati taj glas.
"Šta rekoste?", upita Urban.
"Uđite, slobodno je."
"Ne, nije moguće", pomisli Urban.
Udario se dlanovima nekoliko puta po glavi ne bi li mu se razbistrilo ono što već razbistriti se treba. Ako krene prema njima, postoji opasnost da ga ščepaju i živog pojedu ili, pak, da to ne urade odmah, već mu dozvole da predahne i vidi šta mu je raditi. Može li se suprotstaviti? Gdje je Urbanova supruga? Živa pojedena? Ili još uvijek leži u nesvijesti? Može li Urban pomoći sebi i svojoj supruzi? Da li se sve već raspalo; jednostavno rasplinulo. Može li se njihov brak dalje održati?
"Uđi, slobodno je", čulo se ponovno iz prostorije.
S. srdačno otvara vrata i odlazi spremiti kafu. Sjedam na prostrani kauč, udobno se namještam i prebacujem nogu preko noge. Soba ima vonj vešeraja. Sve je čisto, nema cvijeća; nema biljke koju bih mogao pomilkiti. S. ulazi s tacnom i šoljica kafe je na stolu ispred mene, a da nisam uspio ni riječ izustiti. S. ubrzo napušta sobu jer je zaboravila nešto donijeti. Gledam njenu guzu; utegnutu bijelu guzu. Razmišljam kakva je veza s udatom ženom. Ili ženom koja ima dijete. Pričamo o poslu. Mnogo nas je tamo, tako da i pričati možemo dugo. Došao sam kod S. da popijem kafu. Pojedem neki kolač. Popijem nešto gazirano. Navalim na nju kao sumanut. Ili slušam kako mi govori: "Igore, idi u kurac! Izlazi iz stana, zvat ću policiju. Oni tuku zločeste dečke. Doći će suprug sa svojim kolegama, otvorit će torbe koje donesu i počet te tući dok ne crkneš. Nisam se nadala, Igore. Ti si tako dobar dečko. Željela bi spustiti glavu u tvoje ruke. Ti si nježan, umiljat... mogao bi se igrati s mojim sinom i da vas hranim, da zajedno plešemo."
Još uvijek sjedimo na kauču jedno pokraj drugog. Igram se sa kolačem jer ga ne mogu jesti.
"Sviđa ti se kolač?", upitala je.
"Gdje je tvoje parče?", upitao sam.
S. je pojasnila da ne jede kolače s hašišom (ali ih je spremila zbog mene). To pojašnjenje me ohrabri. Trebao sam se potruditi da S. proba kolač - ništa drugo. S. je počela izvrdavati. Često je odlazila u kuhinju; bijela utegnuta guza je postajala tako skladna i velika, postajala je prah iz kojeg se digao cijeli svijet, razlog zbog kojeg škrgućem zubima. Bijela utegnuta guza uz crvenu majicu dugih rukava (imala je snažnije ruke nego ja...). Svaki način nagovaranja S. da proba kolač bio je neuspješan. Gledao sam je bez ustezanja. Bila je zbunjena. U isto vrijeme je sa mnom u sobi, na kauču, bosih nogu i sa svojim suprugom i djetetom u stanici policije. Sjedili su pred portirnicom. Znam kako se osjeća policajac u portirnici. Najgore što mu se može desiti jeste da utone u san, a šefovi ga uhvate na spavanju. Nedolično ga bude. Ne bude ga riječima: "Hajde dragi kolega, ustani. Zloćo mali, znaš da je zabranjeno spavati na dužnosti. Junačino naša, idemo popit' kafu, pojesti kolač, uzeti nešto gazirano." Bude ga lupajući ga po nogama, galame na policajca, prijete na načine razne. Policajac samo šuti. Govore da u stanicu može ući ko god želi i uraditi šta hoće. Policajac u portirnici je prvi policajac koji spava na dužnosti. Njegova pozicija prvog nije jača od potrebe za snom. S. se meškoljila i bilo je vrijeme da krenem. Zahvalio sam na svemu što uzeh i poljubih je prije polaska. S. me uhvati za ruke i uzvrati poljubac.
Pridigao sam se iz ležećeg položaja (novi je dan), otresao mrvice sa svoje odjeće i sjeo na naslonjač. Od golemog ushićenja, smotuljaka i tableta raznih ne mogu da se sjetim gdje sam. U vagonu koji gura samo jedna debela žena koja me želi vidjeti u svom krevetu? Tucao bih je samo u slučaju dobre napojnice. U sobi, na madracu, navlačeći čarape, užurbano palim cigaretu i gledam prema zidnom satu sa galaksijom iz glave nekog kretena, ili više njih? Zijevam i zatvaram prozor; otpijam nekoliko gutljaja i gledam zid s lijeve strane koji sjaji.
U restoranu, na drugom kraju, odakle lice S., s mojom dioptrijom, ne vidim jasno? U portirnici, sa gomilom koja stoji oko peći i grije se? Ja moram gledati ispred, tako da im se ne mogu okrenuti. U podrumu te iste zgrade gdje muževne face prolaze ispred mene, dobacuju mi i govore kako imam lijepo utegnuto bijelo dupe? U dubokom kanalu iz kojeg se želim izvući, ali nikako ne mogu?
Reska je ova noć; sjeverac se podvija pod Engelbertova vrata, upijajući siluete koje zaklapaju jedna drugu, noseći ih prema samo jednom osvijetljenom zidu koji sada gledam. Ne mogu zamisliti siluete na tom zidu - pogled ne odvajam od njega. Očekujem snijeg. Naravno, bez pucketanja. Očekujem da se sjeverac raspline po prozorskim oknima i rešetkama ispred njih. Očekujem da ću vidjeti Urbana, njegovu suprugu, psa i dva raspjevana kanarinca ispred sebe. Tu stoje i gledaju šta ja to radim. Ili se stalno sklanjaju da ih ne vidim; što je svakako gore. Očekujem da ću morati trpjeti i poglede jedrih bikova s kojima sam nekada orao. Svi da se okupe ispred prozora, proture glave kroz rešetke i gledaju šta ja to radim. Na putu ka Nebu, moji bikovi i ja idemo zajedno.
Možda ću spizditi i ubiti svoju suprugu (svako ima svoju suprugu) i tako ruku pod ruku otići s njom. I tada bih nekome bio kriv za nešto.
