Ecce poeta
BOLEST ili još ponešto o piscu i njegovom djelu
Ja bih ipak više volio da najzad budem van poezije i proze, van namjere i obrazloženja.
(C.Milosz – Zapisano u rano jutro: Na Telegraf-aveniji)
Ecce poeta! Kako ste? Da, i ovaj porod trajao je dugo kao i prvi. Slabić kakav jesam, ne mogu ni pomisliti da nemam obilnu trpezu, novu košulju ili čarape, rupu za odmor, uredno plaćene račune i rate od kredita (koji guši, ali zbilja guši). Vihora u kojeg sjedam i odvrćem The vibes ain't nothing but the vibes. Toplo, otvoreno žensko tijelo pokraj sebe. Sve ono što mali čovjek priželjkuje u svome skromnom i kratkom životu. Stoga porađanje toliko traje, stoga je tako bolno i mučno. Puno zdrobljenih dana, sukrvice, izgubljenih sati u ništavnim poslovima, bjesomučnoj potrazi. Tu je i intenzivna apstinencijska kriza koja je trajala čitavu godinu, a da li je završena, ne znam. Odvikavanje traje, boje se vraćaju, otvaraju se sjećanja, pa se ponekad iznenadim kamo su bila zatrpana: bolest posustaje – pojavljuju se znaci, događaji, lica za koja mišljah da su bespovratno izgubljena.
Dakle, kamo s ovom zbirkom? Još uvijek sam primoran puzati pred izdavačima, poznanicima-recenzentima, piti s doktorom i njegovom klikom. Ponovno se uvlačiti u literarne guzice, palacati svojim dugačkim, debelim jezikom i slušati stenjanje zadovoljnih i napaljenih anusa. No, to je jedini način da izađem iz svog crnog oblaka, da na trenutak provirim van, udahnem zrak i vratim se gdje i pripadam – u kanalizaciju, nastavljajući plutati sa svim ostalim govnima. Do sljedeće zbirke. Do sljedećeg susreta s vama.
Fernala gleda Rayevu knjigu i govori: "Ovako će i tvoja izgledati." Ja odgovaram: "Ne, ljubavi, moja će biti puno opskurnija. Nema para za takvo izdanje, ovo je siromašna zemlja, a ja sam vikend pisac (ali i takav, vjerujem, poželjniji od mnogih cjelotjednih pisaca)." Doći će trenutak, usrdno se nadam, kada ću i sam pripadati ovoj drugoj skupini, ako to nekome nešto znači.
Zabacujem glavu i riječi su crne, savijene i pljesnive. Onakve kakve trebaju biti. Nema dara, nema ljepote, nema načina da bude drugačije – o smrtotiha viko!
Naoblačilo se i postaje hladno, vjetar kovitla mirisima iz sobička.
Danima sjedim uz bilježnicu i Alienwarea. Koristim se svakim raspoloživim trenutkom, kradem minute gdje mogu. Osoran sam prema okolini, jer se sati brzo izgube a neizrecivo mi se žuri. Želim svaki časak samo za pisanje i čitanje (Ne može se lako razumjeti tuđa krv) – svoje malobrojne prijatelje, uglavnom uginule pisce; ploviti oceanima koje sam izabrah, tamo gdje nema malih, zelenih kućica – gdje je pogled širok i vreo.
Umoran sam. Glasovi me prekidaju, usporavaju, bježim u kupatilo, uzimam knjigu i čitam. Lupaju na vrata, vrište, govore: "Izlazi kretenu!"
Kako izdržati ugrize?
Kako se othrvati svim tim pticama koje napadaju i kljucaju?
Rušim se u svojoj mahnitoj želji.
Buljim u rečenicu: Rezignirani turobni redci Igora Banjca. Takvi poticaji mi trebaju, takve sintagme mi izmame suzu radosnicu, a tražim: još, još, još. Volim kada me klika smješta u takve okvire. Ali, nikako da koprcanje završi, nikako da u jednom zamahu dosegnem površinu, svijetli zrak i sunce. Svaki dan pozivam voljenog da mi pomogne – učini put lakšim. Da mi pruži svoju modru ručicu, a ja je potom uhvatim i ne puštam.
Budi sretan zbog sebe, nemoj biti nesretan zbog sreće drugih – ponavljam naglas svaki dan. Gle, koliko se pisaca muči, baulja kroz tamu, jeca u sopstvenim smrdljivim izlučevinama (Sve je prazno, sve je isto, sve je bilo!), pa zbog čega bi ti bio drugačiji? Sjeti se svoga vegetiranja ovih proteklih godina kada si nijem tumarao kroz dane. Sjeti se izbjegavanja knjižara, polica sa knjigama. Kamo si odlutao, što te je tada vodilo, u kojem mulju si se utapao?
Da, bio sam bolestan – bolestan od nepisanja. Grizao sam dane, lomio zube, žmirkao ispod sunca, a riječi su tonule u baruštine običnih dana, sati su se gubili u pravljenju djece, rađanju djece, odlascima na posao ili sjedenju u oblacima narkotičkog dima. Nije bilo čarobnog štapića kojim sam mogao to promijeniti – otvarao sam foldere i melankolično buljio u riječi, nemoćan bilo što promijeniti, dodati: strast je potpuno zamrla.
Na pitanje: "Piše li se štogod?", otresao bih glavom i bježao u svoju crnu škrinju. Govorio: "U kurac i pisanje i poezija i sva spisateljska preseravanja!"
Slava ocu i sinu i pisanju!
BUĐENJE
Kada ne možeš izgovoriti niti
Riječ
Umri u svojoj samotnosti
Raskoraku i gnjiloj želji
Umri bez
Riječi
I križa domovnice barjaka kurca
Umri kao žena na dvorišnoj ogradi
Kao silovani muškarac u toploj kadi
I upravo na ovoj stranici
Pjesnik krepava
Jer ne dolazi
Riječ
Ma koliko pjene i mljecave pljuvačke
Gomilalo se na vrhu
Šuljevitog jezika
Krvi krvi krvi
Točkice i tragovi
San i zapis
Bljuvanje po samome sebi
Kako objasniti?
Sječivo za nevine
Kao ponovni poticaj jecaj
Obzorje prikaz željezni lûk
Kome posvetiti sive sne
Smrti?
Galama mi više ne smeta
Urlajte proričite i cijepajte
Jebite me svi odreda
Jer se budim
Konačno se budim
RODITELJI
Želim osjetiti Jozefinin i Teodosijev
Dah
Zadržati ga dugo u nozdrvama
Dah
Petnaestogodišnjih mrtvaca
Da mogu točno opisati ga, naslikati
Immaculata conceptio, preljub, košmar
Na tavanu u Drinićima
Meso, jabuke, ovčje kože
Dah
Od kojeg se stresem, mokrim u snu
Mijesim ražen kruh
I bježim preko pustopoljine u naručje
Sijedog pedofila
Koji obožava dječake – njegov
Dah
Na mome vratu
Dok pipam ga
I slušam kako
Dobar sam dečko
Dobar sam dečko
LJUBAV
Volim te
Izgovaram riječi brujeći po sobi
S tobom mi je lijepo
Iako tvoje ime ne usuđujem se pominjati
Utopljen u dubokom bunaru iz kojeg vadim
Smrt smrt smrt
Svake noći ga obilazim, razmišljajući o spokoju
Skinem kantu sa čavla, spuštam uže i naginjem se preko zida
Gladni psi laju negdje u brdima
Kapljice udaraju u ledenu površinu
Naglim trzajem uranjam kantu u vodu
Pa je teškim naporom izvlačim, debelo uže se ocrtava na dlanovima
Spuštam je pokraj nogu, kleknem i zagledam se
Bilo bi mi drago vidjeti i nešto drugo
No nikako ne uspijevam
Samo
Smrt smrt smrt
Crno bijele glave plutaju
Sjene se odbijaju od orošene stijenke
Zelene sluzave alge prepliću se i lijepe za usne
Iako srce pomalo krvari
Još uvijek uhvatim poneki glas
Uzdižući se u susretu
S novim jutrom
Vodom
Olujnim vjetrom
SREĆA
Tako sam sretan!
Živio sam u vrijeme
Haubica, domaćih tromblona, razmjene Rizvića za jaja
Pucanja-ubijanja
Čuvanja crkve i benzinske crpke
Primirja u kojem obično pogine 20-30 ljudi
Snajperskih hitaca i mesnih konzerva na koje su i psi otresali glavom
Bljak
Pomišljam: sam taj osjećaj – krv, raspadanje
I ljudi naravno
Koje drugačije ne bih sreo
Piščevo su blago
Protječe evo deset godina i tek sam počeo otkopavati ga –
Noktima i zubima uglavnom
I svake večeri isporučujem mali dio Alienwareu –
Ono što uspijem izbaciti, istjerati
Istrgnuti tokom časova bolesnog naprezanja
Tako sam sretan!
Ipak sam ostao ovdje
U vrevi sivog betona, posječenih stabala i pogaženog cvijeća
Ali ne još uvijek zakopan, to zasigurno ne
Privremeno ovdje mogu biti
Ali kada se počnem rušiti
Grčevito se hvatajući za stabljiku kanabisa
Želim biti daleko
Ondje gdje nebo je
Prodorno jake narančaste
I ljubičaste boje
Ondje gdje ću dobiti svoju motiku
Pa u miru okopavati korov
Sretan sam, dakako, kada vrištim za djetetom: ne tamo, kretenu, možda je minirano
Za vrijeme rijetkih izleta
Napuštajući kasabu i odlazeći uživati u suncu
I planinskom zraku
A dolje se proteže maglom obavijen
Korodirani čučavac – piščevo najveće blago
*
Oprostite mi
Iako ista krv teče
Teče žilama
Sve bih vas mogao zvati gnjidama
Ruljom bečćutnih ljigavaca
Jer ste gledali, odobravali, praštali
Pušili ste taj kurac serviran
Na plitkom srebrnom pladnju
Kako?
Kako stići u sljedeći dan kada znate da golim rukama
Davili su, klali, orgijali, pa opijeni zadovoljni
Teturali u dom
Grliti veselu dječicu
Vašu dječicu
I slušali ste kako stado zbilja hrabro treba biti
Ostati istrajati
Pod ovim vrelim suncem
I bez straha dočekati svoju smrt
Približiti se ubiti
Budi slobodan ubiti
U ime oca i sina i duha svetoga
Evo izgovaram
The Oh of pleasure
A već pomalo lud
Jesam lud, molim te, voljeni, oprosti mi
Samo još poneka riječ dok se ne vratim
I ne počnem križati stoljeća koja ostaju
Za mene
Moju djecu
I tebe
Voljeni
Što ćeš biti bez nas?
*
Njeguj boga-krvnika u sebi
Ništa nije važnije ni korisnije
I uvijek budi spreman da sasiječe te
Njegov mač
Ako ponekad u svojoj zaboravnosti
Pustiš da pobjegne
Sustigni ga, stisni i vrati
U svoje krilo
Pomiluj to zlo u sebi
Lijepo mu pričaj pjevaj
Neka raste taknuto
Tvojom melodijom
Uvijek spremno
Da ga možeš pokazati
Cijelom svijetu
Pa da ustukne i zna
Da neodvojivo je od tebe
I onda
Kad već postaneš raspamećen i nađeš svoj bunar
I vežeš vodenični kamen oko vrata
Neka bude uz tebe
I neka
Polagano tone s tobom
STVARANJE
Sve češće mi se čini da jebem vanzemaljca
Sa žutim rogovima
A u šupljini se bjelasa grkljan od slonovače
Govori mi: hajde da te čujem, pusti glas
Hajde, pseto pokvareno
U krilu Mak vrišti, Miron gleda Stripy
Fernala roni u kadi i pjeva
Ib piše
MALA NOĆNA KRITIKA
Rat, Bog, Grad, Čvrsti Poželjni Kurac
Imaš li pravo šutjeti o tome?
Uvrtati jezik i vezati ga u čvor ili bolje –
Potpuno ga odrezati
Pa samo rukama gestikulirati ako kaniš nešto reći
I polagano se gubiti u svakodnevnom osinjaku
Gdje već svako svoje mjesto zna
I smješta dupe
A kasnije ga teško pomjera
I na kraju svakako promatraju te kao luđaka-kretena –
U čemu postoji izvjesna draž –
Bilo glasno, skladno pjevušio
Ili nerazgovijetno mrmljao i mlatarao rukama –
Jer što si drugo no pjesnik
