Između budale i leša
KAVA
Kuham još jednu kavu
Koja, gle čuda
Ostade jedini porok kojem se prepuštam
U plutajućim mirnim noćima
Kada sjećanja navaljuju i um se razapinje
Između smrzle želje
I paučinaste stvarnosti
TEODOSIJE
Dolazim do stana, pokušavam otključati
Krupni muškarci me guraju, ne dozvoljavaju da uđem
Jozefina plače
Želim vidjeti truplo
Provirujem iz hodnika, ruke položene na grudi
Stopala iskrenuta prema vani
Spuštam se liftom do prizemlja
Palim cigaretu
Pješačim do stanice, sjedam u tramvaj
Blaga veljača me miluje
Dolazim do zgrade Filozofskog fakulteta
Čekam
Pojavljuje se Goc
Pričam, smrt ne spominjem
Čekam dalje
Elvira silazi niz stepenice
Nasmijana, sretna
Položila je pravopis
Moja Elvira
Odlazimo do Vilsa
Sjedimo, pušimo, blago se dodirujemo i gledamo rijeku
U jednom trenutku kažem: umro je Teodosije
Elvira u čudu skače sa klupe, unezvjereno me gleda
Velikim mokrim očima
Mirno ponavljam: umro je Teodosije
Pješačimo do stanice, sjedamo u tramvaj
Vraćamo se u stan
Ljudi hodaju, žale, donose hranu
Sjedimo u veceu, pušimo
Ljube me u obraze
State of Contraction
Elvira odlazi
Odvode me u Irminu sobu
Pružaju knjigu
Odmori se Igore
Sjedim na krevetu, promatram plišane lutke
Osjećam mučninu poslije toliko kave i cigareta
Otvaram knjigu
Spuštam glavu na hladni jastuk
Ulaze i gase svjetlo
Zvuci dopiru iz susjednih prostorija
Pojačan ton tevea, pranje posuđa, svađa
Svakodnevne rutine u kojima
Nema mjesta za smrt
Mislio sam tada
RAK, DOJKE I JOZEFINA
Nisi ni pas, ni opatica, ni srebreni svijećnjak
Ni pokunjeno lice renesanse
Biti uporan i misliti da potraga dovest će te negdje
I da se promijenilo nešto za trinaest godina
Gluhe smrti i čekanja
Nataložene prašine i vlage koja probija kroz zidove
Doza krvi je spremna i čekamo sestru Zorislavu
Da tankom iglom probode
Jozefininu žilu
I u krvotok iskapaju svježi mililitri
Mara sjedi i puši
Jozefina traži jaje koje joj ne možemo priuštiti
Potpuno smo osiromašeni i ubogi
Plastičnom kašičicom dajem joj
Nekoliko kapi vode
Izlazim na dvorište
Preko smznutog blata
Teških nogu
Gazim prema drvenoj kapiji
Razmišljam: čemu 7 dana više u morfijskom snu?
Osvrćem se, turobno je odgovarati na upite susjeda
Zastajkujem – kamo sada?
Otvaram kapiju
Izlazim na ulicu
Nicht mehr zurück? Und nicht hinan?
Auch für die Gemse keine Bahn?
Skidam rukavice, šal i čizme
Odlažem ih na zemlju i sjedam na hladni kamen
Osjetim kako se studen lijepi za kožu
Umoran sam
Oči su pune raspadanja
Prolaznik prilazi i tapše me po ramenu
Pomaže da ustanem, pokupim stvari i vratim se do stana
Gledam crne Jozefinine podočnjake
Micanje usana u stalnoj žeđi
Dodirujem ispucanu kožu na ruci
Zurim u dojke razmišljajući o trenutku
Kada će prestati da poskakuju
Bježim u vece
U ritmu Adamsonovog basa udaram čelom u zid
*
Mara i ja se guramo na uskom kauču u kuhinji
Jer se plašimo
Spavati u sobi
Svake večeri trepćemo uz upaljene svijeće
Dok nas san ne slomi i ne sruši
U stanu nalazimo pelene, igle, uloške za kateter – koliko god držali
prozor otvorenim
Težak vonj se zadržava i draži nas
Uredno smo složili smrtovnicu
U brižno čuvanu kolekciju
Povremeno uđem u sobičak, pogledam mjesto gdje je Jozefina
ležala
Dotaknem složenu posteljinu
Sjednem na kauč i pušim
Mara mi se pridruži, spojimo ruke i zurimo kroz otvoren prozor
U studenu maglu
Dođi tiha...
Dođi tiha
Dođi majko
Na prstima od bijelog praha
Presretni moje misli
I progutaj ih
KAKO SAM NEKADA PISAO
Nekako sam nabasao na to, prisjećam se:
Duboka noć, kucamo na vrata banke
Bolesno-pijani čuvar otvara, govori: gdje ste dosad
Pozdravljamo se i ulazimo u direktorovu kancelariju
Čuvar donosi ćebad
Odmičemo stolice i stolove
Odlažem pušku, pripremam bilježnicu i olovku, uzimam sedativ
I ostali odlažu duge cijevi, skidaju debele šinjele i liježu na pod
Prije sna malo se prisjete – ko je poginuo, a ko ranjen
Čekam neko vrijeme, gledam u tijela pokraj sebe
Tabletu osjetim ispod jezika
Krećem od dječaka, usana ili sna
Nižu se rečenice, uzimam drugi sedativ, pušim bjesomučno
Ustajem prošetati, preskačem umorne drotove
Hrču
Cjelodnevni rad na pijaci iscrpi čovjeka
Pa jedva dočeka noćnu smjenu da se naspava
A kada pisac dežura – nema brige
Čitam, škrabam, gledam crno nebo, crni grad
O smrti ne pišem
Zlokobno je tiho, Franci ustaje da se pomokri
Vraća se i sjeda sa mnom
Dolazi i čuvar, provjerava šta radimo u ta doba
Njemu je posve normalno da drotovi spavaju u noćnoj smjeni
Nudim ga cigaretom, sjedimo i pušimo
Na kraju, pred samu zoru, gasim motorolu
I liježem pokraj Francija
Gledam njegovo uho, vrat i kragnu
Potom stiže kratkotrajni san – zavijanje sirena i kriještanje pregladnjelih vrana
Ujutro se vučemo do stanice
Predajemo izvještaj i razilazimo se
Sutra sam u pripremi
Otvaram vrata stana, ulazim, skidam čizme, šinjel i rukavice
Iz druge prostorije Mara govori: sine, jesi li došao
Sjedim i pušim
Uzimam bilježnicu i nastavljam
MOJE SU NEBO VEZALI ŽICOM
Patrola s pacijentom koji je uživao obilaziti skrivena, mračna mjesta
Gdje normalan čovjek nikada ne bi zavirio
Držeći pušku u ruci, nedvojbeno je osjećao premoć
Nad živim stvorovima koji su hodali goloruki, pognuti, u strahu bauljajući
Upravo da ne sretnu naoružanog muškarca
Koji patrolira ulicama
Toga dana
Bio sam u društvu ljudskog tijela koje se raspada
Pronađenog u podzemnoj garaži
Jednog od elitnijih naselja u Sarajevu
Uperili smo lampu u taj kut –
Gledao sam žućkasto lice, izbuljene oči, dlakave ruke
Šef je rekao: čuvajte leš
Kao da će neko doći biciklom i odvesti ga nekamo
No, šefa slušati moraš
Odlazili smo i vraćali se u mračnu katakombu
Sa sve većim strahom i nelagodom
Kako se primicala noć
Bilo je to vrijeme kada su ljudi bagerima
Zgrtani u velike jame
Pa potom zatrpavani
No taj prizor bespomoćnog, gadno zaudarajućeg muškarca –
Kao da je na tren zatvorio oči i svakog časa može se probuditi –
Danima me je proganjao
Muškarac je u ruci držao kesu, a iz prednjeg džepa na sakou
Virila je vojna knjižica
Tamno zelena, stara korumpirajuća
Neko se doista potrudio napraviti scenu
Bez dvojbe otkrivajući boje
Vremena u kojem smo živjeli
Dižem ruku i okrećem je prema svjetlu
Pokušavam zamisliti kako bi koža izgledala poslije trideset
Beživotnih dana
Njezina boja, glatkoća, sjena
Što bi osjetio neko ko bi je dotaknuo?
Gađenje, sažaljenje, strah
Ravnodušnost ili prezir
U noćnu smjenu je došla druga patrola
Šef je ponovno rekao: čuvajte leš
Objasnili smo gdje i kako
Ne znam što se kasnije desilo s tijelom i gdje je završilo
Neko ga je već preuzeo pretpostavljam
Dani su se kovitlali i niti jedna smrt nije bila izolirana
Izdvojiva od ostalih s kojima smo se svakodnevno sretali
I dalje: prestali već bilježiti
Zamišljali je na kraju kao pomoć koja dolazi
I kojoj se čeznutljivo nadamo
Da nas oslobodi već nepodnošljive, bolesne ravnodušnosti s kojom smo
Uranjali u novi dan, teturali istim stazama i padali
Pa se ponovno dizali, padali i padali
KONCLOGOR
O tati pričam Neđi
Koji je eto pisac, a bio je Marko kaže
I šef konclogora na Grbavici početkom devedesetih
Tu u Sarajevu
Osim Markovog prepoznatljivog poletnog i oštrog čerečenja
Nisam uspio nigdje pronaći podatak da odista Neđo je bio šef
Potpuno sam stiješnjen, jer s jedne strane postoji
Neosporna ljubav prema Aleksandri, a potom čovjek se suoči sa
Činjenicom da nesuđeni punac obnašao je funkciju
Na koju mogu samo izrigati se i dodati: e u kurac
Znam, draga, što si ti mogla tih dana, no zbrisati
Što dalje od ovog ubogog grada i sjebanih ljudi
Kći voli svoje roditelje, nesumnjivo je, pa i ta mračna, neoprostiva crtica
Vjerujem može se provariti
Pogotovu ako si u tuđini, suprug je stranac, djeca su stranci
A tata je ugledni član susjedne akademske zajednice –
Koja prihvati sve naše otpadnike –
Pa vjerujem da ni ne pomišlja na ovu zemljicu slatku
Prisjećam se tih godina provedenih s Aleksandrom
Nelagode da u istom stanu gdje smo se valjali, lizali i slično
Boravi veliki pisac, umjetnik
Kao da boravi sam Iscjelitelj, mudima i tabanima lično
Koliki samo je strah bio od tog čovjeka, a koliki tek
Od njegove literature –
Takav je bio štimung u obitelji
Što sam tada bio za tatu-šefa Neđu?
Priprosti balavi mladić koji je, što da radimo
Upuzao u Aleksandrin život, pa se pritajio i sisa li sisa
Sokove ljubljene kćeri
Koliko sam puta htio inkognito
Spustiti svoje rane radove na piščev radni stol
Pa da ih pronađe i, možebit, i pročita –
To nisu bile epske brljotine o narodu
Stradanju, tlačenju, teškom i vrelom hercegovačkom kamenu
Iš, iš ptice
No od tog čovjeka nisam osjetio ni mrvicu poštovanja
Bez obzira na svekolike lijepe manire, ljubaznost
Salve nježnosti i ljubavi koje sam poklanjao Aleksandri
A to je i slijepac mogao vidjeti
Ne, on ostade zatvoren, mračan, nedohvatljiv
Kao što bi pisac i trebao biti, mislio sam tada
Jer što je obični smrtnik, obični poganin za takvu veličinu?
Ništica obična, obična ništica
U nekoliko navrata otvarao sam piščeve knjige, no od sirovog straha
I poniznosti
Nikada nisam uspio uhvatiti misao, ništa što bih zapamtio
Ništa što bi me gonilo dalje
U čitanju
Pravdao sam se svojom nezrelošću, nedoraslošću
Piše li i dalje tata-šef Neđo?
Da li je, možda, spomenuo svoje ratne putešestvije
Kako je gledati sve te jadne ljude koji ridaju, mole, skapavaju
Provode noći šćućureni u kutu, drhteći od hladnoće i straha
Je li tada tata-šef sjedio za svojim radnim stolom i opisivao užasnu, nepatvorenu nesreću
Kroz koju prolazi njegov narod
Pa je primoran, jadan, otvarati konclogore i natrpavati ih ljudima
Hoće li ikada prozboriti o tome ili će poljubiti svoju crnu zemlju
I u nju ponijeti neizgovorenu riječ
I nikako da odvojim svoju Aleksandru
Od čovjeka koji je zače pod sumornim europskim nebom, u stoljeću
Općeg klanja i vriske
Umornim glasom pjevam, a ne bih mogao pogledati je u oči
Poslije riječi ovih
I ne bih mogao stisnuti joj ruku
Ponovno poslije dva desetljeća
U istom gradu gdje i sada čučim i čekam
Čekam da se pojavi i kaže (a kao da vlastiti glas slušam iz prikrajka):
Stari moj sve je to kurac, sve što govoriš, sve čega si se latio
Uruši i posljednje znake što trebaš
Prema minulom životu
Uruši i zgazi
SITE COMMANDER
Postalo je jasno da noć neće
Završiti kako je zamišljeno
Zakasnio sam na autobus
Poslednji što vozi u grad
To je značilo da ću ostati u vojnom taboru
Javio sam se Fernali: sorry, ostajem ovdje noćas, grozno je, ali ne mogu nikako do grada
Fernala je rekla: ok, čuvaj se, čujemo se sutra
U Charlie baru igrali smo bilijar, stolni tenis, pucomet
Cirkali breezer i pušili
Nešto prije 23 site commander je došao upozoriti nas da moramo očistiti se odatle
Prgavi, oniski Britanac, navikao na stalne sukobe s vojnicima, civilima, cijelim svijetom
Posebno inspiriran
Uplašenim jadnicima
Ne trebam napominjati koliko znači posao u multinacionalnom vojnom taboru –
Ponizno smo puzali i ljubili nogice, rukice
I sve ostalo što je trebalo
Stupali smo zaleđenim stazama u snijegu
Prenoćište je kontejner sa dva dvokatna kreveta
Otključao sam
F. je ukoračio, izvadio bočicu i istresao ecstasy
Na čistu posteljinu koju smo uzeli
U vešeraju kod Mehmeda
Žućkaste i bijele perle su skakutale po mirisnoj plahti
Uzeo sam tabletu, izgovorio odsutno hm i progutao je
Ostale sam strpao u ruksak
Pričali smo neko vrijeme – uglavnom o narko tržištu, što se nudi i po kojim cijenama
F. je bio dobro snabdjeven u to vrijeme, radno okruženje kakvo sam samo poželjeti mogao
Jednom je donio LSD i rekao:
S ovim se ne smiješ zajebavati
Ostao sam sâm
Ugnijezdio se u krevetu i promatrao velike naslage snijega
Naslonjene na kontejnere, tu u blizini
Bijeli nanosi blještali su pod jakim reflektorima
San nije dolazio, noć je odmicala
Osjećao sam tople nalete zadovoljstva, ustajao i pjevušio:
Mi menjamo noć za dan, mi menjamo dan za noć, tra-la-la
Udisao sam oštri prosinac
Zajedno s vojnicima, oficirima, civilima
Iz svih svjetskih vukojebina koje možete zamisliti
I ponekim lokalcem
Iz ove naše vukojebine
Odlazio u kupatilo
Kvasio lice vodom, sjedio na šolji –
Kezio se širokim osmijehom
Odsjaju kretena preko puta
Plašio se riječi:
Loše izgledaš jutros, da nisi bolestan?
Složio sam posteljinu
Provjerio džepove, uzeo ruksak
I izašao iz kontejnera
Sjeverac se zalijepio za facu
Otišao sam probuditi F. koji je u kuhinji morao biti prije pet
F. je rekao: zar ne spavaš, kretenu
Izvadio sam dvije tablete iz ruksaka: jednu dodao njemu, a drugu strpao u usta
Novi radni dan se micao veselim, bijelim koracima prema nama
Otključali smo kuhinju i skuhali kavu
Napravili kajganu, prženice i palačinke
Pripremili javorov sirup, žitarice i toplo mlijeko
Stolove ukrasili plastičnim drečavim cvijećem
Razigrano skakutali hodnicima
U pola sedam otključao sam restoran –
Gladni, pospani stražari stajali su sprijeda
Krupne pahulje poigravale su se i lijepile za njihova lica
NIEK NIJE DIO EKIPE
U plejeru se vrti Lydia, a zbilja je bolesna
Lica dragih ljudi nestaju, vrijeme sve uspije zatrpati
Promatram fotke coffee shopova, tanka pljuvačka se cijedi niz bradu
Preskačem Annu i Schumachera na putu do vecea
Steven priprema tost sa sirom, točkice od uboda igala prekrile su podlaktice
Poneka slika bljesne, sja neko vrijeme pa zgasne, nestane
Niek vozi širokom Avenijom prema mjestu gdje nas čekaju
Sjedimo pozadi za stolom –
Sve se odvija upravo onako kako nam odgovara –
Buco je sjeckao cvjetove u manufakturi i puna kesa je uz nas
Za bosanskog umjetnika-ovisnika to su gala dani
Niek nije dio ekipe
Njegov je kombi i on samo čini uslugu prijatelju
Kasnije je Niekova mama kuhala vegetarijansku hranu
Za nas desetak u UBICI
I posljednje što se pojelo bio je
Desert od dvije vrste kreme: okusa vanilije i karamele
Niek i ustupa kombi ako je frka i ne može voziti
Christina je vozila prošli put
Zalutali smo i prolazili kroz sela
Dok nismo našli izlaz
Živjeli smo na crti Eindhoven-Utrecht-Amsterdam
*
Tonnie nas je dočekao
Pokazao je mjesto
Gdje ćemo spavati
Onda je otišao i nismo ga vidjeli te noći
Razgledali smo štampu
Kuće su čudno krive
Ulicama su šetali ljudi
Gledao sam portrete ponovno
Ušli smo u coffee shop i ostali unutra neko vrijeme:
Pušili, igrali fliper, jeli kolačiće
Pa potom popili kavu
Endie se žalila da je boli stomak
U OCCII-u smo nastupali oko 10
Na performance je došlo nekoliko faca – uglavnom dijaspora
Poslije svinjca, kakav je Ambrosia često pravila, odveli smo Schumachera da se tušira
U koju god da si prostoriju kročio, ljudi su motali i pušili –
Kakav samo raj za umjetnika-ovisnika
Ljubazno su te pozivali da se pridružiš, birao si udobne naslonjače, zavaljivao se
I čekao joint
Dam je plutao u velikom oblaku ugodnog dima
*
Tonnie, Stephan i Endie su došli oko ponoći
Thascho i ja smo sjedili za stolom
Poslije nekoliko minuta pridružili su nam se
Tonnie je rukama skupljao kosu
I puštao da pada preko lica
Thascho je kašljucao i šutio
Motali smo, pušili i pomalo se smijuljili, što drugo čovjek da radi?
Fernala je ležala na podu, Miron je ležao u Fernali
Endie je otišla spremiti nešto za večeru
Stephan je donio kartu Holandije
I spustio je pokraj mene
Prstom-kažiprstom je lupkao i objašnjavao koji je najbliži put
Do Atlantika
To je četrdesetak minuta vozom od ovog mjesta, a na ovom mjestu smo mi, rekao je Stephan
*
Iz kuhinje vode vrata do vrta:
Ambrosia špaga
Bijela ležaljka
Tri razvaljena točka
Dvije kante za smeće
10 kvadratnih metara trave
Nešto žbunja
Jedno stablo
NEURASTENIK
Ti imaš rupu u glavi, govori Fernala
Možda čak i dvije, dodajem
Blizu je ponoć, kratka šetnja
Nije bilo opuštajuće, samo krug oko semafora
Nabavka cigareta i papirića
Na povratku, pred ulazom, uslijedio je susret s plavokosom djevojkom
Njezinom mamom i psom Lesijem
Žena je nosila smeće i pomislila:
Zbilja ovaj muškarac pomamno gleda moju kćer
Kasnije smo stajali u prizemlju i čekali lift
Lesi je bio staložen
Lift je došao, otvorio sam i zatvorio
Crvena metalna vrata
Pritisnuo broj sedam
Blago se nasmiješio
I pogledao djevojčine bijele noge
Krv se uskovitla tijelom
U trenu nas vidim kako se negdje valjamo
Moje masne naslage stenju
Nad tim divnim bedrima
A pas i mama su svakako daleko, daleko
Laku noć, rekoh i zatvorih vrata
Laku noć, odgovoriše
Kresnuo sam upaljač i doteturao do stana
Pozvonio i čekao, pa potom pokušao ući
Ništa
Pokušao otključati
Ponovno pozvonio
I čekao
S druge strane se čulo struganje noktiju od drvo
I konačno: škljoc, škljoc
E u kurac, rekoh
Fuck off, tiho reče Fernala i uđe u sobu
Upalio sam svjetlo na napi
Neko vrijeme neodređeno buljio u zid
Zamišljao život bez obitelji
Biti ponovno sâm kao krajnji ishod
Jedini ishod
Stravične zavrzlame kakva je brak
Ne, ne, odmahivao sam glavom
Dovoljno je bilo zapaliti
Tanki mirisni smotuljak
I vratiti se Rayu
Otvoriti knjigu
I pronaći retke koji su tako prijali –
Sjebani dani, bolest i rasturen život
I na kraju, najumilnije od svega
Nepodnošljiva blizina smrti
KRŠITELJ
Onaj koji željaše vidjeti
Posljednjeg čovjeka
Ostavi me u šupljem drvetu
Misleći da ništa drugo sam do
Leš
Sljedećeg dana vukovi me posjetiše
Olizaše moje lice
I to me prenu iz samrtnog sna
Stadoh pred njih
Pomazih svakog ponaosob
I krenusmo skitati kroz duboku šumu
Tražiti nove suputnike – izgubljene stvaraoce
