ULIČNI PIR
„Koliko ću sati još morati stajati ovdje”, pomisli Firmin i zakorači preko trotoara da pređe na drugu stranu ulice. Odande bi imao bolji pogled, a i manje je prolaznika.
Nekoliko sekundi noga mu je visila u zraku i tek tada vidje da ulice nema. Firmin nije bio paničar, ali pomisao da ulica koju je trebao preći ne postoji malo ga zbuni. Polako je vratio nogu na trotoar i zavukao ruke u duboke džepove. Vratio se na isto mjesto gdje je i stajao. Ljudi su prolazili, bila je prilična gužva. „Valjda i drugi ljudi vide da ulica više ne postoji”, pomisli Firmin. Uštinuo je drvenu dršku kišobrana i uvjerio se da je na svom mjestu. Potom je otvorio kišobran - iako je noć bila vedra - i zapazio da je s kišobranom sve uredu.
Među gomilom šetača stajao je čovjek s otvorenim kišobranom. Gledao je njegovu unutrašnjost, crnu tkaninu s modrim kvadratićima. Sve okolo ga je strašno veselilo. U oronulim fasadama vidio je zaboravljenu ljepotu i boju koja ih je krasila. Sve žene koje su prolazile jednostavno su bile ljepotice, bez obzira na njihova ružna lica i debela tijela utegnuta u uske suknje ili crne traperice.
Ni stajanje na jednom mjestu nije predstavljalo nikakav problem. S vremena na vrijeme, ravnotežu je prebacivao s jedne na drugu nogu, ramenom oslonjen na jedan od niza ulaza u dugačkoj zgradi. Bio je oslonjen na lijevo rame, u desnoj ruci je držao kišobran vrteći ga – čas u jednom, čas u drugom smjeru.
S desne strane mu priđe čovjek i učtivo reče: „Čini mi se da imate problema s prelaskom na drugu stranu ulice.” Firmin nije poznavao to lice ispod šešira sa širokim obodom. Crni kožni mantil s kojeg se cijedila voda – iako je noć bila vedra – preplaši Firmina.
„Ako želite ja vam mogu pomoći u prelasku na drugu stranu, mada mi se čini da nekoga čekate, zar ne? Možda vas plaše moj izgled i ponašanje, a i to što sam mokar od kiše. Dozvolit ćete da stanem pod vaš kišobran, zar ne? Ne brinite oko mog izgleda, večeras su mi se dešavale čudne stvari i vjerovatno izgledam malo luckasto. Izgleda da vam kišobran propušta. Dakle, jeste li odlučili? Prelazite li na drugu stranu? S druge strane, ako želite, možemo ostati i ovdje, ja nemam ništa protiv. Volio bih da mi se predstavite. Mislim da znate da je to osnovna učtivost kada se sretnu dva neznanca. Ne mogu garantirati da ću zapamtiti vaše ime, ali u ovome trenutku bilo bi mi drago da ga znam.
„Zovem se Firmin”, reče Firmin.
„Takve slučajnosti se zaista rijetko događaju. Nećete vjerovati i moje ime je Firmin. Nevjerovatno! Kako vas se to čini? Dva Firmina stoje pod istim kišobranom i razgovaraju. Kada sam krenuo iz stana znao sam da će ovo biti posebna noć. To sam doista znao. I pored ovoliko ljudi, ja upoznam svog imenjaka. Mogu reći da sam najsretniji muškarac s imenom Firmin. Šta mislite o tome?”
„Hoćete biti ljubazni da pričuvate kišobran, odmah se vraćam”, reče Firmin.
„Svakako, sve za novog prijatelja.”
Firmin je došao do ivice trotoara i pogledao dolje. Činilo mu se da se ulica vratila na svoje mjesto. Samo što je zakoračio, osjeti da mu noga završava u praznom. Ponovno se zabuljio u ulicu i jasno vidio popločanu površinu koja kao da ga je pozivala. Vratio se na staro mjesto i zatekao žensku osobu srednjih godina i sasvim pristojna izgleda kako stoji s njegovim otvorenim kišobranom.
„Vi ste zacijelo Firmin. Vaš prijatelj Firmin je morao otići i zamolio me je da vam pravim društvo ostatak noći. Ispričao mi je vaš problem da ne možete preći na drugu stranu. Ja vam, također nudim pomoć. Mislim, o vama ovisi da li ćete je prihvatiti ili ne. Ako smijem primjetiti, pokisla sam do gole kože i ne bi bilo loše da se negdje sklonimo. Ova kiša ne misli prestati padati, a i kišobran vam propušta. Slučajno znam jedan diskretan lokal, vrlo blizu, i predlažem da odemo tamo. Ah, da – moje ime je Firmina, umalo zaboravih da se predstavim.”
Firminu je imponovalo što je u društvu s tako zgodnom damom. Napustio je mjesto gdje je stajao i dozvolio da ga ponesu osjećaji. Pored sebe je imao pratilju kakvu je poželjeti mogao, a i piće će mu goditi.
„Nisam vam rekla ništa o sebi. Vjerovatno će vas zanimati. Vidim da niste odviše pričljivi što je i normalno za čovjeka koji ne može preći na drugu stranu.”
Dama u trenutku poče da plače i izgledalo je da nema načina da prestane. Firmin je izvadio svileni rupčić iz dubokog džepa i pružio ga svojoj pratilji. Ona je samo blago odahnula, pažljivo ga omirisala i stavila u džep koji nije bio tako dubok kao Firminov.
„Bio je tako dobar prema meni. Vjerujem da vi niste to u stanju. Vaš prijatelj Firmin to najbolje zna. Onda, gdje sam stala? Da, bio je tako dobar prema meni, tako pažljiv i učtiv. No, kada je trebalo da bude grub, to sam mu odobravala, jer i ja sam tada najviše uživala. Znate već o čemu govorim. Jedan krasan čovjek.”
Nije volio što u tim trenucima nije bio spreman na razgovor. No, uveseljavale su ga malopređašnje rečenice; posebno onaj dio: ’kada je trebalo da bude grub, to sam mu odobravala...’ Tako krasna melodija njezinog glasa, melodramska neizvjesnost, opčinjavajuća nevinost u jednoj jedinoj rečenici. Želio je da kaže da je voli. Zašto ne? Kao da se gubilo učahureno Firminovo lice, toliko godina građeno; došlo je do pravog kovitlaca koji se nije mogao zaustaviti.
„Ali, kasnije, počele su se dešavati stvari koje sebi nisam mogla dopustiti. To vas može zanimati. Prvi i osnovni problem se javio kada mi je jednog dana saopštio da ulica koja je prolazila ispred našeg stana ne postoji. To mu nisam mogla oprostiti. Možete li zamisliti kako sam se osjećala? Vaš suprug vam jednostavno kaže da je pokušao preći na drugu stranu i nije uspio. Koji je to samo bio šok! Istog trenutka sam ga napustila. Dobro, to je sada nevažno.”
„Moram joj kazati da je volim”, pomisli Firmin.
„Ja vas volim”, reče Firmin.
„Poslije njega bila sam sa mnogim muškarcima, vi to možete shvatiti. Molim vas, pomjerite kišobran – držite ga na svojoj strani. Tako, hvala. Kao što rekoh, svi ti muškarci su postojali, to ne osporavam. Lokal je blizu, treba nam još nekoliko minuta. Svakako vas smijem nešto pitati... Da li ste ikada voljeli?”
„Ja vas volim”, ponovi Firmin.
„Strpite se još malo. Znam da će vam piće prijati. Vidite li ono žućkasto svjetlo preko puta ulice? To je mjesto gdje idemo.”
Na velikoj tabli je pisalo:
„FIRMIN AND FRIENDS.”
Ulaz je bio podrumski. Osvjetljene stepenice su vijugale do vrata ispod kojih su bila druga vrata.
„Ostalo je još samo da pređemo ulicu i stigli smo. Dođite, uhvatite me za ruku, znam da niste u stanju sami preći.”
Firmina, Firmin i kišobran prelazili su ulicu. Firmin je koračao s velikom pažnjom, čvrsto stežući ruku svoje pratilje.
